ŽIVOT PODNO NAJVIŠE GRAĐEVINE U HRVATSKOJ U Plomin Luci nemaju groblje ni školu, ali imaju malu butigu i svoju Kopakabanu s pogledom na 340 METARA VISOKI DIMNJAK
17.11.2019. // Glas Istre // Objavljeno u kategoriji Ostalo
Zapuštene zgrade, prazni stanovi, pustoš u mjestašcu koje je u svojoj povijesti imalo slavnih trenutaka. Tako danas izgleda Plomin Luka. Do kraja Drugog svjetskog rata otuda su plovile stalne brodske linije za Rijeku, Cres i Lošinj, a onda je mjesto, koje je nekada bilo važna luka i trgovačko središte, naglo opustjelo. I nikada se nije u potpunosti oporavilo.
Čovjek se navikne na sve. Pa i na život podno 340 metara visokog dimnjaka. Sliježu stanovnici Plomin luke ramenima kad ih pitamo kako doživljavaju najvišu građevinu u Hrvatskoj, kao da su zaboravili i da postoji. Kružila je priča da se na vrhu dimnjaka automobil može provozati u krug, valjda da bi se naglasila njegova veličina. Ugostitelj Serđo Kos, vlasnik konobe Porat, jedine u Plomin Luci, gleda nas zbunjeno, ne može si čovjek zamisliti automobil na vrhu diva koji za kišnog dana punog južine, kakav je bio u vrijeme našeg posjeta, nestane pod oblacima.
- Poznat mi je jedino podatak da bi šleper mogao napraviti krug u temeljima dimnjaka, toliki je njegov opseg, kaže Serđo.
On je imao četiri godine kad je izgrađen prvi blok termoelektrane Plomin. Bilo je to 1969. Prisjeća se da je dugo godina po cijelom mjestu bilo prašine, sve je prekrivala - automobile, terase… Danas se više na taj način ne osjeća prisutnost termoelektrana. Ekološki su standardi na puno višoj razini, više nema ni kiselkastog mirisa koji se osjećao kilometrima uokolo. Potvrđuje nam to gospođa koju smo zatekli u šetnji sa psima uz obalu Plominskog zaljeva, na putu prema Kopakabani, tamošnjoj popularnoj plaži s koje pogled puca na - dimnjak. Kaže da su nekada i voćke opadale sa stabala, smatra da je to bila posljedica zagađenja od termoelektrana. Otkad su ugradili nove filtere, njezino je iskustvo, sve se promijenilo nabolje. U Plomin Luku je smjestila svoju malenu jedrilicu. Priznaje da joj Plomin Luka nije bila prvi izbor, pokušala je prvo pronaći mjesto u Rapcu, ali na koncu je ipak došla ovdje i nije požalila.
Neozlijeđeni turizmom
- Mislila sam da će mi ovdje barka biti crna od prašine iz termoelektrana. Sada sam zadovoljna što sam došla ovdje. Mjesto je netaknuto, neozlijeđeno turizmom, kaže.
U Plomin Luci kao da smo na kraju svijeta, u slijepom crijevu, kako kaže Serđo Kos, kao da smo uletjeli u scenografiju distopijskog filma koji se snima već desetljećima. Zapuštene zgrade, prazni stanovi, pustoš u mjestašcu koje je u svojoj povijesti imalo slavnih trenutaka. Tako danas izgleda Plomin Luka. Do kraja Drugog svjetskog rata otuda su plovile stalne brodske linije za Rijeku, Cres i Lošinj, a onda je mjesto, koje je nekada bilo važna luka i trgovačko središte, naglo opustjelo. I nikada se nije u potpunosti oporavilo. Prema popisu stanovništva iz 2011., u Plomin Luci živi 173 stanovnika. Taj broj stalno opada, kažu nam mještani. Danas ih je stotinjak. Termoelektrane su trebale oživjeti mjesto, dovesti nove stanovnike, zaposlenike, ali državne zgrade propadaju, mještani odlaze.
Revitalizacija mjesta, sad se sa sigurnošću može reći, nije uspjela. Malo njih radi u termoelektrani. Pretpostavljamo da se onda svi ostali bave ribarstvom, ali Serđo nas razuvjerava. "Možda su tek dvije familije ribarske", kaže. Nema ni puno apartmana, tek tu i tamo koja kuća s prepoznatljivim znakom koji daje do znanja da se ovdje ugošćuje turiste. "Tko će se baviti turizmom? Nije ovo neka atraktivna lokacija", rezigniran je Serđo. A mogla je Plomin Luka, smatra on, biti nešto poput Rapca, te turističke perjanice istočne istarske obale. Moglo je svašta biti, ali nije, zaključuje tu priču Serđo.
Nema više povratka, nema plakanja za nerealiziranim stvarima. Tek tu se jasno razabire da su mještani itekako svjesni dimnjaka i njegove sjenke koja se nadvila nad mjestom. No, kao što bi gospođa sa psima rekla, i u tome se može naći nešto pozitivno, a to je – mir.
Doduše, mladi ljudi njime sigurno nisu oduševljeni pa odlaze živjeti u gradove. Serđo ima dvije kćeri. I jedna i druga su Rijeci. Mlađa studira, starija se tamo udala. On je konobu naslijedio od majke, none Katice, koja ju je otvorila još 1961. Iako bi čovjek pomislio da u tom poslu na ovom mjestu nema kruha, Serđo je itekako uspješan. Ne živi on isključivo od turista, već i od stalnih gostiju koji dolaze kod njega najčešće na svježu ribu koju sam ulovi i pripravi. Jer Serđo je i ugostitelj, i kuhar, i ribar, i pomorac. Plovio je dugo po svjetskim morima, radio na naftnim platformama, a onda se odlučio vratiti u svoju Plomin Luku. Na njegovom licu ne naziremo želju da ode odavde, ovdje je rođen, tu je njegova konoba. Bez obzira što mjesto naočigled propada, čemu je nekome tko je ovdje rođen teško svjedočiti.
Bojan ŽIŽOVIĆ