Perspektiva mladih u Hrvatskoj: Teško do posla, teško do kredita. Radit će do sedamdesete. Oni su izgubljena generacija

Perspektiva mladih u Hrvatskoj: Teško do posla, teško do kredita. Radit će do sedamdesete. Oni su izgubljena generacija

22.8.2010. // Jutarnji list // Objavljeno u kategoriji Društvo

Odrastali su u ratu, u vrijeme uzbuna. Sve im se, možda, činilo poput igre: sirene, odlasci u podrum, zabrinuta lica roditelja. Igrali su se pred uvijek uključenim televizorom na kojem su se izmjenjivale slike zapaljenih sela. Ratnu neimaštinu ne pamte posebno. Nisu znali za drukčije.

Kako su rasli, svijet se pred njihovim očima preobražavao: sive derutne fasade s izblijedjelim revolucionarnim parolama u nekoliko su se godina, kao čarolijom, pretvorile u blještava nova mjesta bezbrojnih trgovina, banaka i izložbenih salona telekomunikacijskih tvrtki. Dobili su svoj prvi playstation, mobitel, računalo. Internet. Činilo se da im je sve nadohvat ruke. Čekali su da uđu u svijet odraslih i uzmu ono što im pripada.

 

Mnogi od njih sada su bez posla. Neki i bez nade.

Uvijek su odrastanje i ulazak u svijet odraslih i svijet rada nosili sa sobom niz problema. Danas je taj trenutak još traumatičniji u onoj mjeri u kojoj je sve neizvjesnije, kaže Vlasta Ilišin za Jutarnji.hr, sociologinja s Instituta za društvena istaživanja koja se godinama bavi mladima.

Ratna djeca danas imaju između 20 i 30 godina. Spremali su se za život gledajući kako njihovi roditelji bacaju stari polovni automobil i kupuju novi, useljavaju u novi stan. Jedan kredit je pri kraju, dižu se dva nova. Računali su da će i oni tako.

U samo desetak godina, Hrvatska se iz traumatiziranog postratnog društva sa stotinama ljudi na prosvjedima protiv Haaškog suda preobrazila u zemlju u kojoj se redovi stvaraju kod otvaranja svakog novog shopping centra. U tih desetak optimističnih godina, od kraja devedesetih, prosječna plaća porasla je sa 3326 na 5277 kuna, ili 63 posto. Ali je zato samo u tri godine do 2008. udvostručen dug domaćinstava koji se sad popeo na 31 posto BDP-a. Još negdje sredinom desetljeća po broju kreditnih kartica po glavi stanovnika svrstali smo se u red starih, bogatih članica Europske Unije, iznad potrošački nedovoljno osviještenih Slovenaca ili Čeha. Kupovalo se sve. Na karticu ili kredit. Svejedno.

Činilo se da nam može biti samo bolje. BDP je rastao iz godine u godinu: prema paritetu kupovne moći popeli smo se sa skromnih 32 posto prosjeka Europske Unije iz 2000. na 63 posto europskog prosjeka osam godina kasnije. Još samo koja godina, mislili smo, i bit ćemo poput Austrije ili Belgije. Mislili smo tako sve tamo do jeseni 2008. godine.

 

Slom Lehman Brothersa, velike američke investicijske tvrtke, označio je početak najveće gospodarske krize koja je zadesila svijet od one iz 30-ih godina prošlog stoljeća. Onu prethodnu svjetsku krizu, iz devedesetih, jedva da smo i primijetili, zabavljeni Tuđmanom i Šuškom, Tutom i Štelom, vlastitim problemima neprevodljivim na jezik zapadnog svijeta. Generacija rođena ratnih devedesetih ili krajem osamdesetih jednog je jutra shvatila da se našla u sasvim drugom svijetu. “Ovo je gore od rata”, kaže 30-godišnja Marina Babić.

 

Svijet u kojem je Marinina generacija prisiljena odrasti puno je nesigurniji od onoga u kojem su u svijet odraslih ulazili njihovi roditelji, našli prve poslove i zasnovali obitelj. “Iako su se i oni suočavali s problemom kako naći posao ili stan, njihovi roditelji imali su veću izvjesnost da će na kraju ipak sve ići svojim tokom. Sada je sve tegobnije”, tumači Vlasta Ilišin. Socijalna nesigurnost sve je izraženija, i s njom se sada suočavaju i roditelji, strahujući za svoje do jučer “sigurne” poslove.

 

Mladi gubitnici

Statističarima su trebali mjeseci da zahvate promjene koje su nastupile. Tisućama su u tišini smanjene plaće, što se u statističkom obračunu nije vidjelo, jer su im većinom ukinuti dodaci koji se i nisu računali u službenu plaću. Otkazani su ugovori na određeno, poslovi koji se nigdje nisu zavodili, ali su bili obavljani i plaćeni, počeli su padati otkazi. Tvrtke su prestale zapošljavati, zatvarajući vrata i za honorarce i volontere. Oni zaposleni još prije godinu ili dvije, u euforiji rasta, odjednom su postali višak.

Marina je nakon diplome 2008. lako našla posao, u jednoj od najpoželjnijih tvrtki: T-mobileu. Otišla je na porodiljni, a kad se vratila, poslodavac joj nije produljio ugovor. Ostala je bez posla.

Jedna od posljednjih studija Svjetske banke kaže kako su u Hrvatskoj najveće žrtve krize mlađi od 35 godina. Paradoksalno, najveći gubitnici nisu oni koje bi svatko unaprijed proglasio luzerima, stariji od 55, jednom nogom u penziji, već prespori za twitter svijet i preumorni za nove borbe. Najveći gubitnici krize su mladi do 35 godina: zahvaljujući čvrstom radnom zakonodavstvu i liberalnim uvjetima prijevremenog umirovljenja, većina onih koji su u dvije godine od izbijanja svjetske krize u Hrvatskoj ostali bez posla su oni najmlađi. Većina ih je ionako radila na određeno vrijeme, i njih je bilo najlakše eliminirati. Bez otpremnina, bez većih potresa.

 

- Kad je poslodavac prisiljen štedjeti, prvo gleda koga može poslati u mirovinu, a zatim raskida ugovore na određeno, koje redom imaju mlađi zaposleni - tumači Sanja Crnović Pozaić, koja je godinama vodila Zavod za zapošljavanje. U samo godinu dana zatvoreno je 45 tisuća radnih mjesta, objavio je Državni zavod za statistiku. U prva tri mjeseca ove godine stopa nezaposlenih mladih do 24 godine porasla je sa 26,45 na 29,2 posto. Kad bi se tome pribrojili oni koji studiraju samo zato što znaju da se ne mogu zaposliti, brojka bi bila još poraznija.

Krajem srpnja 110.000 mladih do 34. godine tražilo je posao, i već drugu godinu zaredom upravo među njima najviše raste stopa nezaposlenosti, upozoravaju u Hrvatskom zavodu za zapošljavanje. Anketna nezaposlenost, kojom se država hvali, nije bitno porasla: sa 9,4 na 11,2 posto, što je i dalje manje od prosjeka zemalja Europske Unije. To može tješiti samo političare, ako se zna da je kod nas zaposlenost daleko manja nego u razvijenim zemljama: 57 posto naspram 65 posto Europske Unije. I stalno lagano pada.

 

 

Snježana Pavić

 

Foto: ilustracija

 

mladi društvo kriza nezaposlenost perspektiva generacija izgubljena generacija