Patrik Drndić u Kini: Baletan na malom kampu!

 

 

Ljetos se Patrik Drndić, malonogometni as iz Potpićna, opasno navukao na boćanje: i po zvizdanu je na mjesnom jogu tukao ljuti boj po bulinu sa susjedom Tomislavom Pifarom, također početnikom, otvarajući manevar neumornim podbadalima. Kibici su već počeli primjećivati da je popularni Pako, ta mjesna ikona, baletan na malom kampu, uvijek spreman prirediti kakav futsal gurmanluk, sad već zreo za okačiti patike o klin, a u soške poslagati - metalne kugle.

 

Drndić je potom, po redovnom programu, paralelno počeo igrati veliki nogomet za svoj klub Potpićan Učka ‘72, te odradio polusezonu za Novo vrijeme iz Makarske, ekipu kojoj je u prošlom prvenstvu dobrano pomogao ući u Prvu malonogometnu ligu. No, to je bio samo trening poligon za novu avanturu ovog bivšeg dugogodišnjeg državnog reprezentativca (2000. - 2009). Jer, za božićne blagdane sjeo je u avion za - Kinu! Na Dalekom istoku već se, eto, udomaćio u Chengduu, glavnom gradu (gotovo 18 milijuna stanovnika) provincije Sečuan na jugozapadu zemlje, s čijim je malonogometnim prvoligašem potpisao tromjesečni ugovor, do kraja sezone.

 

Žeđ za podizanjem letvice, bijegom iz hrvatske malonogometne čahure i prilikom da, na koncu, utrži dokazane vještine 32-godišnji hakler potvrdio je još preklani, angažmanom u Bejrutu. Ondje je proveo gotovo pet mjeseci, osvojivši naslov prvaka Libanona s All Sports Clubom. No, otkud našeg junaka na drugom kraju planete, i to u paketu s Alenom Lalićem, bosansko-hercegovačkim reprezentativcem i nekadašnjim suigračem iz zlatnih dana Potpićna ‘98 ABS?

 

- U Kini sam završio sasvim slučajno, no nisam zažalio, dapače. Za sve moje ponude, otkako sam otišao iz Potpićna ‘98 ABS odlučivši se posvetiti karijeri, pa tako i ovu kinesku, vezan je veliki Mićo Martić, igrač, trener, izbornik, gospodin i jako dobar prijatelj. Zajedno smo za Chengdu preporučili Lalića i time je krenula naša avantura. Oduševio me odnos ljudi prema nama. Vrlo su susretljivi i ponosni, pogotovo u klubu. Trenutno smo na osmom mjestu - počinje Pako. S Lalićem je cimer u stanu tik do dvorane.

 

- Pomažemo si u prilagodbi na drukčiji način življenja. Najveći nam je problem hrana: sve mi je, izuzev riže (smijeh!), nejestivo, pa se snalazimo po talijanskim restoranima, a i sami si kuhamo. Angažirani smo i u radu s pomlatkom, jer je naš klub prisutan u školama: svaki drugi tjedan provedemo par sati u nekoj od osmoljetki, i to bude pravi spektakl. Više ne mora, za gostujućih utakmica, zezam ga, u svoj automobil trpati cijelu momčad, kao što je to činio u Potpićnu ‘98; sad iz grada koji ima stanovnika kao četiri Hrvatske uglavnom putuje - avionom. Veli da futsalu u Kini stalno raste popularnost, a u prilog sve boljim uvjetima i ligi govori činjenica o najmanje četiri brazilska igrača u svakome klubu.

 

- U Hrvatskoj je jako teško živjeti od futsala. Najbolje se može zaraditi u Rusiji, Kuvajtu, Kataru, a najkvalitetnije lige su španjolska, talijanska i ruska. Ni “tamo daleko” naš subesjednik ne zaboravlja svoje matično jato. Kasno liježe čekajući rezultate drugoligaša Potpićna ‘98 ABS. Ipak je s tim klubom ostvario svoj nadraži igrački doseg - naslov prvaka Hrvatske.

 

- Nezaboravna je ta 2009: puna dvorana u Labinu, Srebrić predaje pehar mom bratu Kevenu. Koje je to bilo slavlje: i sad se ježim! I naravno, nakon toga nastup u Ligi prvaka, završnica u Portugalu, među 12 najboljih klubova Starog kontinenta. To ću pamtiti cijeli život. Tako mala sredina, tako mali klub, k tome i bez ikakvih uvjeta, ma napravili smo stvarno - sve. Zato hvala svima koji su pomogli klubu, od sponzora do publike! - razdragano Pako šeće prste tipkovnicom odgovarajući elektronskom poštom iz Kine.

 

Potpićan definitivno može zahvaliti braći Drndić - stariji, Keven, također je pravi malonogometni Toro - što se o tom naselju čulo i izvan granica domaje, a da u istoj rečenici nije bila Rockwoolova tvornica kamene vune. Pitanje o razlozima odlaska iz Potpićna ‘98 ABS, međutim, Patrika boli kao otvorena rana.

 

- Ni za čim ne čeznem kao za igranjem u mom klubu, uz koji sam vezao život i sve planove, no iskreno jako sam se ispraznio. U jednom trenutku jednostavno nisam više mogao sve izdržati, boriti se protiv činjenice da nikad nismo stekli primjerene uvjete. Jako žalim što nisam uspio napraviti klub koji bi podrala cijela Istra. Imao sam obećanja od mnogih uglednika, od župana Jakovčića i bivšeg predsjednika države Mesića, da će nam pomoći oko dvorane u Potpićnu, no sve je ostalo samo tapšanju kad smo osvojili naslov prvaka Hrvatske i čuđenju u kakvim smo uvjetima to postigli. Ponovit ću još jednom: bili smo na vrhu i nitko nam nije dao ruku da se zadržimo i opstanemo. Unatoč svemu, vjerujem da će Potpićan ‘98 ABS sigurno opet igrati Prvu ligu, naravno samo pod jednim uvjetom: da ima svoj dom, dvoranu. Vratit ću se, ma sto posto, u taj klub - poručuje Pako.