Osvrt: Pjacal - ili kako "planski" uništiti rudarsku baštinu

Osvrt: Pjacal - ili kako "planski" uništiti rudarsku baštinu

7.5.2008. // Barkun // Objavljeno u kategoriji Društvo

Uzrečica da papir trpi svašta od silne je upotrebe toliko istrošena, ali, nažalost, u našoj zbilji više nego aktualna. U protekle godine usvojenom dokumentu o urbanističkom uređenju Labina, dosta je prostora posvećeno i uređenju prostora oko rudnika, popularnog Pjacala u novo kulturno središte ne samog nekadašnjeg grada rudara već i cijele Istre. Bit će to, kako piše, a čega se sada slijepo drže i vladajući labinski političari, još jedan doprinos očuvanju rudarske baštine i njeno "uprezanje" u kulturni turizam.

Bilo bi to više nego lijepo, da život na Pjacalu poodavno nije pošao sasvim drugačijim tokom, i to zaslugom gotovo istih ovdašnjih političara, koji sada dižu (virtualne) spomenike rudarima. Naime, kada se početkom devedesetih 20. stoljeća zatvarao i rudnik u Labinu, bilo je onih koji su, gledajući malo dalje od nosa, predlagali da se Pjacal uredi u spomenički kompleks u slavu rudarima i rudarenja, koji se na ovim prostorima odvijao gotovo četiri stoljeća. Međutim, prevladao je "pragmatizam" vladajućih političara, još onda SDP-a, koji su kasnije gotovo listom prešli u IDS, da se nekadašnje središte rudarskih aktivnosti namijeni malom poduzetništvu. Time će se, navodno Labinu donijeti nova radna mjesta.

 

Tako je učinjeno, novih radnih mjesta ima koliko ima, gotovo sva rudarska oprema ogromne kulturološke i povijesne vrijednosti, kao i arhiva, završila je na otpadu kao staro željezo, odnosno papir. Ostao je samo nekad lijepi, elegantni rudarski toranj, podignut potkraj tridesetih godina, na čije održavanje nije utrošen ni kilogram boje, pa ga rđa sve više izjeda. Devastiran je i najveći dio kancelarijskih i drugih pratećih prostora u vlasništvu Grada, a jedina živost održava se u većini otkupljenih ili kasnije preprodanih objekata u neposrednom okruženju oronulog šohta.

 

Treba li većeg dokaza nemara labinskih političara prema okosnici svog identiteta, simbol kojeg je upravo taj toranj, popularno nazvan "šoht"? Međutim, to nimalo ne smeta tim istim ljudima, koji bi u imalo uljuđenijem, civiliziranijem i pravno uređenom društvu morali odstupiti zbog kulturocida, čiji je "najjači" igrač aktualni gradonačelnik Tulio Demetlika da izglasaju dokument kojim će se urediti Pjacal u kulturni centar, nakon što su u njega dovedeni mali poduzetnici.

 

Kako će se sada naći novci za kupnju tih preuređenih poslovnih prostora od novih vlasnika, kada Grad zbog navodne besparice dosad nije imao novca ni za kilogram boje za konzerviranje povijesnog šohta? Uostalom, u tako nešto ne vjeruju ni sami oni, ali zasigurno trljaju ruke kako su još jednom nasanjkali svoje vjerne birače! I ne samo da papir svašta trpi, već je i ljubav najčešća slijepa. Barem s jedne strane. (M. Milevoj)

Pjacal Labin Demetlika povijest osvrt Marijan Milevoj politika kultura rudarstvo Lamparna