Izložba Ivane Ožetski "Adumbratio II" u Galeriji Alvona
18.6.2008. // Labin.com // Objavljeno u kategoriji Kultura
Ivana Ožetski studirala je slikarstvo na ALU Zagreb u klasi prof. Eugena Kokota, a trenutno studira na poslijediplomskom studiju slikarstva i videa na Akademiji za likovnu umetnost i oblikovanje u Ljubljani.
Članica je HDLU Zagreb i HZSU-a.
Samostalno izlaže od 1994.g i ovo je njezina 13 samostalna izložba.
Sudjelovala je na brojnim skupnih izložbama, a među više priznanja za svoje stvaralaštvo ističe se nagrada predsjednika 6. Međunarodnog bijenala suvremene umjetnosti osvojena 2007.g. u Firenzi. Osim slikarstvom bavi se scenografijom, ilustracijama i filmom.
U nastavku slijedi predgovor kataloga izložbe autorice Vide Pust Škrgulja :
Ako je tama odsustvo svjetlosti, sjena, ta nestašna pratiteljica svjetlosnih promjena u trodimenzionalnom prostoru, svojom pojavnošću već od davnina potiče na razmišljanje o međuprostoru između svjetlosti i tame, između plohe i volumena, između stvarnog i zamišljenog, materijalnog i duhovnog, svjetovnog i sakralnog…
Izložba likovnih djela iz ciklusa „Slikanje sjenama“ Ivane Ožetski u ambijentu labinske galerije Alvona možda na poseban način potiče na razmišljanje o pitanjima granica i dimenzija takvih međuprostora u prožimanju fizičke i metafizičke pojavnosti predmeta i njihovih sjena, u traženju sjene kao nositelja likovne kreacije u prostoru u kojem se sakralna namjena prošlosti nadovezuje na duhovnost, profiliranu kroz senzibilitet likovnog shvaćanja istog prostora u nekom drugom vremenu.
Sjena je ušla u likovnost Ivane Ožetski kao nepredvidljiva konstanta nematerijalnog odraza materijalnosti svakodnevnih, banalnih predmeta i krenula putevima vlastite afirmacije i opredmećenja kroz nove likovne interpretacije. Kao nositeljica odraza stvarnog predmeta, nositeljica sjećanja, iluzije, optičke varke… sjena u kontekstu postava Adumbratio II povezuje tri likovne cjeline postavljene na četiri zida galerije s očuvanim gabaritima i u galerijski prostor integriranim osnovnim linijama nekadašnjeg oltara u nekadašnjem sakralnom prostoru.
Prva cjelina (Sjena iz ateljea) priziva sjećanje na sjenu koja je, neulovljiva, ušla u stvarni prostor slikaričina domaćeg ambijenta, donoseći poziv na igru. Zaustavljena na svome putu, ona je potakla slikaricu na stvaranje nove cjeline kroz koju se fotografskim zapisima likovnih intervencija u realnim prostorima različitih namjena stvara iluzija doživljaja sakralnog prostora (U sjeni katedrale). Povremenom projekcijom sjene na praznu središnju plohu oltara ostvaruje se mogućnost cjelovite asocijativne resakralizacije prostora posredstvom likovne ideje, koja obuhvaća i putovanja sjena posjetitelja kroz galerijski prostor, vođena trenutačnim izvorima svjetlosti u realnom prostoru. No, ako “sjene katedrale” naznačuju mogućnost slobode pomicanja granica između tvarnog i duhovnog svijeta, treća cjelina (Bar kod No.5) sažima ukupnost nekog postojanja u prostoru i vremenu na minimalistički, uniformni zapis u strogo kontroliranim uvjetima. Sjena je napokon zatočena i evidentirana. Sloboda ostaje privid. Čovjek se svodi na kodirani zapis. Na liniju, plohu i broj.
Razmišljajući dalje, sjetih se negdje zapisane misli da je slika, prije svega, “ravna ploha prekrivena bojama, složenim u nekom redu” (Maurice Denis, 1891.). Sve ostalo je iluzija. Sve ostalo je sposobnost pojedinca da se uzdiže, koliko je moguće, prema gornjem rubu Platonove spilje na čijim se zidovima poigravaju sjene u odrazu svjetlosti vječite i nedokučive vatre života... Adumbratio je približavanje sjeni, a to može biti i sjenčanje, skiciranje, ocrtavanje, ali i zasjenjivanje, obmanjivanje, prekrivanje...
Sjena je dijete svjetlosti i mraka. I kao dijete, neprestano je u pokretu, šireći svijetom nasljeđena svojstva svojih “roditelja”. U tome je slična nama, ljudima, što putujemo, pokrenuti vatrom života kroz predjele svjetlosti i mraka iz kojeg izranjamo rođenjem i ponovno mu se vraćamo u trenutku smrti. I kao što svjetlost - kao fizikalna pojava omogućuje stvaranje sjene kao odraza predmeta u svijetu kojem pripadamo, u čovjeku katkad zasja i ona prometejska, iskričava svjetlost stvaralačkog duha. Njezinim se dodirom stvaraju djela od kojih je satkana živopisna prostirka povijesnog razvoja čovječanstva. No, je li slika te povijesti stvarna? Je li stvarna ideja slobode stvaralaštva? Gdje su granice naše osobne slobode? Kojim su kodovima zapisana prapočela naše duhovne i materijalne egzistencije? Što je sjena? Jesmo li i mi sami samo sjene u varljivom šarenilu boja koje nestaju čim se izvor svjetlosti ugasi?
Govoreći o ciklusu “Slikanje sjenama” Ivane Ožetski, možemo reći da otvara niz zanimljivih i tematski jezgrovitih pitanja. Zadržimo li se na razini analitičkog razmatranja mogućnosti likovnog izričaja u kombiniranju raznovrsnih tehnika i iskustava, u kojima je višegodišnje bavljenje autorice scenografijom i video-zapisom nedvojbeno ostavilo traga, pitanja se otvaraju. Ponese li nas misao u područja ikonoloških promišljanja funkcionalnosti desakraliziranih prostora i mogućnosti njihove ponovne sakralizacije posredstvom umjetnosti, Ivanina izložba upućuje na jednu od mogućnosti. I ako nam u predvečerje, kad se sjene minuloga dana razmile blagim padinama istarskih brežuljaka, a pogled prati posljednje zrake svjetlosti na liniji obzora u suton, mislima proleti ideja uhvaćene sjene, zaustavljenog trenutka, zapisa neuhvatljivog u prolaznosti svega što sačinjava naš materijalni život, izložba je ostvarila svoje poslanstvo. Postavila je pitanje. Niz pitanja. I nenametljivo ponudila neke od mogućih odgovora. Možemo ih prihvatiti. No, ne moramo. Ars longa, vita brevis - život je kratak, a umjetnost traje, obraćajući se svima koji žele osluhnuti njezinu zovu i, makar na trenutak, udahnuti život Sjeni, nestašnom djetetu Svjetlosti i Mraka.
Izložba se otvara otvara u petak 20. lipnja u 20,30h, a ostaje otvorena do 28. lipnja, a može se razgledati pon – pet od 10 do 13 sati ili po najavi na mob.: 098 183 09 01.
izložba Galerija Alvona kultura umjetnost Ivana Ožetski