Izložba fotografija Kristijana Vučkovića "Geistgarten" u Caffe galeriji Sipe
5.5.2010. // Labin.com // Objavljeno u kategoriji Kultura
Izložba fotografija „Geistgarten“ Kristijana Vučkovića, riječkog fotografa koji je već osvojio nekoliko priznanja za svoj rad, te izlagao na brojnim izložbama, a u četvrtak, 06.svibnja, po prvi će se puta predstaviti labinskoj publici.
Otvorenje izložbe je zakazano za 20 sati, a fotografije će se moći pogledati do kraja mjeseca svibnja u caffe baru-galeriji „Sipe“ u Starom gradu Labinu.
Geistgarten (Kristijan Vučković 04/09/1976)
Pretpostavimo da na taj datum slomljeno na desetke tisuća svega što
se našlo, slučajno ili namjerno, u nečijoj moći da slomi. Da učini stvar
neupotrebljivom, čak beskorisnom. Stvorena su groblja stvari za koje
je odlučeno da nemaju funkciju. Ono što je izazivalo uzdahe, kao da
je prestalo postojati. I sva razbijena ogledala i stakla postala su samo
osamljeni Sunčevi kaleidoskopi.
Na istom, ili drugom kraju svijeta,
tog dana, rodio se jedan od onih Drugačijih, netko toliko moćan da iz
neupotrebljivog stvori Lijepo. Netko tko će posvetiti svoje postojanje
traženju estetskog Svetog Grala. Svjestan da se Lijepo krije negdje u
mračnim kutcima pravocrtnosti neraskidivog kontinuuma prostora i
vremena, Kristijan Vučković se kreće mjestima na kojima smo bili, a
nismo vidjeli, u trenucima koji su postojali, a kojih nismo bili svjesni.
Opterećeni nametnutim realnim strukturama svega što nas okružuje,
postali smo pasivni promatrači uspavanog perifernog vida. Boje su se
svele na klasični RGB, kao i percepcija onog što nam je predstavljeno.
Na svojim fotografi jama otkriva dimenzije drugačije od onih okom
vidljivih, i stoga svaki put ostajemo tihi i skromni pred onim što nam
pruža. Kao da u tim trenucima samo pomisao na svijet izvan fotografi je
može osloboditi digitalne aveti ili pak slomiti svetost uspavanih fotona,
pretvorivši materiju u nadrealno, gotovo božansko, u nešto što svi
bezuvjetno posjedujemo. Jedino što ostaje jest osjećaj da postoji svjetlo
koje se nikada ne gasi.
D. Rožić