Stampar M - Stampar

Ivan Herak teško optužio bivšeg županijskog državnog odvjetnika za malverzacije oko Labinkomerca

Ivan Herak teško optužio bivšeg županijskog državnog odvjetnika za malverzacije oko Labinkomerca

3.1.2011. // Glas Istre u pregovorima // Objavljeno u kategoriji Crna kronika

Istarski političar Ivan Herak prvi je hrvatski ministar koji je, još početkom 2000., završio iza rešetaka. U prosincu 2010. objavljena je nepravomoćna presuda Vrhovnog suda po kojoj je Herak nedužan, što na cijeli taj pravosudno-politički slučaj baca posve novo svjetlo.

Iz Herakove ispovijesti, koju djelomice iznosi Glasu Istre, nije vidljiva samo njegova osobna loša sudbina, nego i način na koji se radilo, a možda još uvijek i radi, u hrvatskim političkim i pravosudnim krugovima.

S IDS-om ste se razišli odavno, u prvoj polovici devedesetih. Otišli ste u HSLS, a zatim u Vladu HDZ-a, koju je vodio Zlatko Mateša. Neobičan put za političara iz Istre.


- Nikad nisam bio član HDZ-a, to bih naglasio, premda taj period života, dok sam bio ministar, ne bih mijenjao niti za jedan drugi u svome životu. Do 17. prosinca 2010., kada je donesena oslobađajuća presuda, bio sam član HSLS-a, iz kojeg sam istupio zbog dva razloga. Prvi je osjećaj potpune političke slobode koji sam poželio, a drugi je moje buduće zaposlenje u Uredu bivšeg predsjednika Stipe Mesića kao savjetnika za javne financije i turizam.

Smatram da bi me članstvo u stranci ograničavalo u djelovanju na savjetničkoj poziciji, a vjerojatno ne bih nekim svojim stavovima i istupima bio u skladu s promišljanjima stranke. Što se tiče IDS-a, s tom strankom razišao sam se 1994., kada sam izbačen zajedno s još tri-četiri člana u vrijeme dok sam bio u SAD-u, tako da se nisam mogao niti braniti.

Nikad nisam dobio odluku o isključenju iz IDS-a. Štoviše, prije nekoliko dana javio mi se predsjednik komisije koja je brojala glasove fiducijara na saboru IDS-a, Goran Brozina iz Opatije, te mi dao izjavu, koju je ovjerio javni bilježnik, da nisu imali dovoljno glasova da me izbace pa su ih krivotvorili.

Kako ste dospjeli u HDZ-ovu Vladu?


- Duga je to priča. Nakon izbacivanja iz IDS-a ponuđeno mi je da budem zamjenik ministra vanjskih poslova Mate Granića. Na takvoj poziciji tada je bio i Ivo Sanader. No, prihvatio sam poziv Dražena Budiše i otišao u HSLS. U Saboru sam bio predsjednik Odbora za turizam, hijerarhijski drugi čovjek HSLS-a u Saboru, a Budiša mi je ponudio mjesto u Malom vijeću HSLS-a.

Nakon što sam odbio tu sinekuru, prihvatio sam, na nagovor Budiše, kandidaturu za mjesto potpredsjednika Velikog vijeća HSLS-a, ali me moja dobra prijateljica Đurđa Adlešič minirala na način da je predložila da to mjesto preuzme neka žena. To mi se nije dopalo, tim više što sam kandidaturu prihvatio isključivo na nagovor Budiše.

Sljedećeg dana nazvao me predsjednik Franjo Tuđman i ponudio mjesto ministra turizma. Prihvatio sam iako me Budiša, koji je za moj sastanak s Tuđmanom doznao već petnaestak minuta nakon što je završen, više od dva sata odgovarao od toga.

Zašto ste prihvatili, zbog taštine?


- Očito je cilj svakog političara da se dočepa vlasti. No, bez obzira na to što tko mislio o meni ili drugima, nismo svi isti. Ja sam 1992. svoju pobjedu na saboru IDS-a ustupio Dinu Debeljuhu. Godine 1993. sam kao nositelj liste za gradonačelnika Poreča, usprkos 72 posto glasova koje sam dobio, svojom voljom prepustio Žufiću.

Godine 1993. odbio sam ponudu Tuđmana vezanu uz preuzimanje Ministarstva turizma i potpredsjednika Vlade. Ukratko, ona događanja u HSLS-u, gdje se svaki čupao za neku poziciju u društvu, iziritirala su me do te mjere da sam prihvatio Tuđmanovu ponudu. Priznajem, riječ je bila i o taštini.

Kako je došlo do toga da završite u zatvoru odmah nakon završetka mandata Matešine Vlade?


- Radom u Ministarstvu turizma načinio sam niz dobrih stvari koje su se okrenule protiv mene. Odnosno, dio HDZ-a ih nije prihvaćao jer ja nisam prihvaćao sve njihove zahtjeve. Nisam želio potpisati nekoliko jamstava za Hypo banku, podržati prodaju HP-a Primošten, Kvarner Expressa, dati jamstva za Primošten, Plitvička jezera i slično. Nisam podržao ni jednu složenu igru oko Splitske banke i turističkih objekata. Nakupilo se toga dosta.

Ključni događaj zbio se 26. siječnja 2000., kada su lokalne političke snage, koje su pripadale miljeu Ivića Pašalića, Markice Rebića i Vlatka Nuića, postigle dogovor da me strpaju u zatvor. Tamo sam proveo nešto manje od 17 mjeseci, a, kako vidite, borba za konačnu slobodu trajala je 11 godina.

Spominjete da je oko uhićenja postojao dogovor Ivice Račana, tadašnjeg novog premijera, s dosta omraženim Pašalićem.


- Možda je dogovor doista preteška riječ. Ali, postojalo je izvjesno zadovoljstvo kod Račana, koji je nekoliko puta u medijima isticao moj slučaj. Njegov intervju u Feralu, primjerice, gdje je govorio kako jedan bivši ministar sjedi u zatvoru i prima plaću doživio sam kao pritisak na pravosuđe. Njegovo žmirenje na evidentan kriminal od 1990. do 2000. i pozivanje na moj slučaj pokazuju da je smatrao da je moje uhićenje dostatno da zadovolji apetite javnosti i da on po tom pitanju ne mora ništa poduzimati.

Nije reagirao ni Vaš novi poslodavac Stipe Mesić, koji je u veljači 2000. postao predsjednik Republike.


- Nije reagirao i dobro je da ste to rekli. Jer za njega se čuju priče da je zaslužan što sam oslobođen. A da tome nije tako, razvidno je iz činjenica da sam bio 17 mjeseci u pritvoru dok je on bio predsjednik, te da sam dobio dvije presude po četiri i pol godine za njegova mandata. Oslobođen sam kada je Mesić postao bivši predsjednik. Pametnome dosta.

Kome ste se iz politike obratili za pomoć?


- Kome sve nisam. Pisao sam ministrima pravosuđa Stjepanu Ivaniševiću i Ingrid Antičević Marinović, koji mi nisu odgovorili. Moji napori išli su u pravcu da im ukažem na nezakonito postupanje i općenito divljanje Nuića u mom predmetu, odnosno ukažem na pritisak koji je vršio na sud.

Tvrdite da ste žrtveni jarac kojeg je propala hadezeovska vlast,
utemeljena na kompromitiranim tajnim službama, čija je personifikacija bio Pašalić, ponudila novoj, Račanovoj Vladi, kao zadovoljštinu za kriminal iz devedesetih godina, za koji je do danas malo tko odgovarao?

- Apsolutno je tako. Nakon osam i pol godina otišao sam iz oporbe, gdje su rekli - neka mu bude kad nas je napustio. Nisam bio ni pripadnik HDZ-ove nomenklature iako me imenovao Tuđman. Boro Škegro više puta mi je rekao: "Ti nikad nisi bio naš". Nisam bio ničiji i kao takav bio sam vrlo pogodna osoba za plaćanje tuđih računa vlastitom kožom.

U nekim javnim istupima tvrdili ste da je ključna osoba u procesu bio državni odvjetnik Vlatko Nuić.


- On je radio strahovit pritisak na sud. Moji odvjetnici i ja procijenili smo da proces neće biti objektivan dok je Nuić županijski državni odvjetnik. Znali smo da je sklon nezakonitim postupanjima, pa sam angažirao privatnu detektivsku agenciju Sova da to istraže.

Pronašli smo navodne marifetluke u slučaju Labinkomerc, gdje je, prema nekim svjedocima, uzeo novac da ne bi poduzeo određene radnje, te da je za 80 njemačkih maraka kupio parcele pored mora u Fažani. Uz to, otkrili smo malverzacije sa zemljištem u Runjačici te neka postupanja u slučaju PIK Vrbovca, gdje je neke generale, smatrajući da su politički prejaki, ostavio izvan optužnice premda su svjedoci u istrazi nedvojbeno naveli da su primali mito. To su postupci izvan mog predmeta.

U mom predmetu vršio je pritisak na suce. Jedna sutkinja pobjegla je na porodiljni dopust da ne bi popustila njegovim pritiscima te presudila protiv mene, suprotno stanju spisa. Nuić je u novinama izjavljivao da mene, Mateja Majića i Đanija Bažona čeka desetogodišnji zatvor. To je klasičan pritisak na pravosuđe i kazneno djelo. (Razgovarao Dubravko GRAKALIĆ)

Cijeli intervju u tiskanom izdanju Glasa Istre

 

ivan herak gospodarstvo malverzacije vlatko nuić đani bažon labinkomerc