Bivši labinski rudari kometiraju dramu 33 kolega: U Čileu će iz jame izvući žive mrtvace
28.8.2010. // Slobodna Dalmacija // Objavljeno u kategoriji Crna kronika
Vrlo emotivno pratim što se događa s čileanskim rudarima, ne bih nikome poželio da se nađe u tako teškoj životnoj situaciji, a suosjećam s njihovim obiteljima, jer znam što proživljavaju. Spasioci 33 rudara koji su zatočeni na 50 metara četvornih, u Zemljinoj utrobi na 700 metara, imat će pred sobom težak, odgovoran i delikatan zadatak spasiti u iduća četiri mjeseca psihički i fizički iscrpljene rudare - komentirao je čileansku rudarsku nesreću umirovljeni labinski rudar i posljednji sindikalni povjerenik Istarskih ugljenokopa Tupljak Marijan Nikić, koji je cijeli radni vijek kopao ugljen.
Prijateljsko pomaganje
Po njemu, uvjeti u kojima rudari moraju dočekati spas nisu ni za životinje, a kamoli za ljude. Na malom prostoru, gdje moraju dijeliti kisik, obavljati nuždu, bez svjetlosti, kontakata s obitelji i vanjskim svijetom, strahujući za goli život, rudari prolaze zasigurno tešku psihičku krizu, bez obzira koliko se radi o jakim i izdržljivim ljudima.
Zarobljeni rudari neće se svađati, jedino ako netko od njih psihički ne “pukne”, nego će solidarno i prijateljski pomagati jedan drugome. On je uvjeren da će hrabri čileanski kolege izdržati do dolaska spasilaca, no za njih će problemi i traume nastupiti onoga trenutka kad iziđu iz zatrpanog rudnika.
Nitko od njih neće više biti sposoban za rudarski posao, jer će imati teških psihičkih posljedica, a na državi i kompaniji, u čijem je vlasništvu rudnik, bit će trajna briga za njihov oporavak.
Sam Nikić dva puta je lakše ozlijeđen tijekom urušavanja rudnika, no pomoć im je stigla u roku od pola sata, dok je treći put, pri bušenju, udarivši u zatajenu minu, zadobio teške povrede.
Prioritet profit, ne sigurnost rudara
- Osjetio sam kao da me propucalo deset sačmarica, trebao sam umrijeti, ali zahvaljujući iznimnoj brizi i njezi liječnika i medicinske sestre, spasili su mi život i vid. I danas imam kvržice kamenog ugljena u tijelu, a jedan mi se komadić zabio ispod nosa, kod zuba, i stigao u sinus.
Skoro mi je oštetio mozak, a falio je milimetar da ostanem slijep. Tada su ranjena i dvojica mojih kolega, od kojih je jedan izgubio oko. Rudarski život nije privilegij, rudaru je isto kao ratniku na fronti - govori Nikić, koji smatra da je olakotna okolnost što su čileanski rudnici plemenitog metala ipak u boljem stanju od kineskih.
- I u ovom slučaju gazdi je bio prioritet profit, a ne pravovremena zaštita na radu rudara. Kapitalizam nema ni srce ni dušu - zaključio je Marijan Nikić.
Umirovljeni inženjer rudarstva i zadnji tehnički direktor Istarskih ugljenokopa Tupljak Josip Štemberga, bio je u većini rudnika na području bivše Jugoslavije i u spasilačkim ekipama koje su izvlačile poginule i ranjene rudare.
Svjestan je da čileanski rudari proživljavaju teške emocije i trebalo im je nekoliko dana da se priberu i naviknu na novonastalu situaciju, u kojoj slijedi teška borba za život u nemogućim uvjetima, gdje su i visoke temperature.
Sreća je, smatra on, što je nađen način da im se dostavljaju voda, glukoza, potrepštine koje život znače, a vjeruje da će rudarska solidarnost, bliskost, prijateljstvo, međusobna utjeha, uslišiti njihov SOS do kraja akcije spašavanja.
- Zamišljam kakvu strašnu psihozu prolaze u toj dubokoj jami, koja je poput zatvorene kutije. Kroz njihove glave prolazi im cijeli život, a nada za preživljavanje i zbog njihovih obitelji dat će im snagu da ustraju - vjeruje Štemberga, koji je bio u spasilačkoj ekipi u Dobrnji kraj Tuzle, kada je 1989. godine, u rudniku 400 metara ispod zemlje, od eksplozije metana poginulo 187 rudara, a nekoliko ih je preživjelo.
Doživio je i nekoliko požara u rudniku Raša, kada su se zatrpavali prolazi i otvori, čime se sprječavao dolazak zraka, a dio jame evakuirao, uz mogućnost potapanja cijelog horizonta visine 50 metara.
- Koliko god rudari bili obučeni i školovani za svoj posao, ljudski duboko proživljavaju tešku poziciju u kojoj se nađu, posebice ako moraju čekati pomoć drugih - kaže Štemberga, uvjeren kako će bogata čileanska država učiniti sve da spasi živote 33 rudara.
Husein Dukić, labinski rudar u mirovini, sjeća se da su u labinskom rudniku 1968. godine ostali zatrpani rudari, nekoliko ih je poginulo, dok su ostali spašeni nakon 24 sata, koliko su bili zarobljeni na 640 metara pod zemljom.
- Spašavanje čileanskih rudara bit će teško, jer se mora bušiti rupa do 700 metara pod zemljom u kamenim stijenama. Bojim se da neki od rudara neće ostati normalni, netko može i umrijeti. Jer psihička trauma od zarobljenosti pod zemljom od jednog dana, ne prođe cijeli život, a kamoli biti talac ćudi Zemljine unutrašnjosti, toliko dugih mjeseci. Vjerujem u onu da nada umire zadnja - kazuje za kraj Husein Dukić.
rudari rudarstvo ugljenokopi tupljak kovar čile nesreća rudnik nesreća u rudniku