Anderssoni su zaljubljeni u Labinštinu, pa preuzeli i obiteljsko prezime Buletić

Anderssoni su zaljubljeni u Labinštinu, pa preuzeli i obiteljsko prezime Buletić

13.7.2016. // Glas Istre // Objavljeno u kategoriji Društvo

Kod nas u Švedskoj kaže se da barem jednom u životu moraš posjetiti Rim i Italiju. Valjda i zbog toga što nam je svima jako poznata ona scena iz filma La dolce vita, i Švedske glumice Anite Ekberg, kako se kupa u Fontani di Trevi. A mi pak kažemo svima ako žele doživjeti Rim i Italiju neka dođu u Istru, započeli su svoju priču Stefan i Ulrika, iz malog mjesta Bjerketorp u blizini Geteborga.

 

Dolazili i ratnih godina

 

Stefan je prvi put posjetio Istru i Labin s pet godina, jer mu je otac iz ovih krajeva, a pokojna majka bila je Šveđanka. Upoznao je ovdje mnoge prijatelje, znao je dolaziti često i motociklom. Tada je Stefan imao prezime Andersson. Kasnih 80-tih zasniva obitelj s Ulrikom Johansson te s kćerkicom Sofiom, 1989. posjećuju opet Labin. Sofia je tada imala samo tri mjeseca. Od te godina stalni su gosti Labinštine, a ljetovali su u rabačkim hotelima te apartmanu u Ravnima na području općine Raša.

 

Kasnije dobivaju i kćerku Viktoriju, dolaze ratne godine, no nikad ih ništa nije spriječilo da svake godine posjete ove krajeve. -Kao četveročlanoj obitelji boravak po hotelima i apartmanima u ono doba, bio je podosta skup, a Labin, Rabac, Raša, Hum, Pula, unutrašnjost Istre...., uvukla nam se pod kožu i jednostavno smo morali dolaziti, te 2004. odlučujemo kupiti stan u Labinu, na samom starogradskom trgu, i time se ostvaruje jedan dio naših snova, jer je stari grad Labin jedinstven u svemu, govori nam Stefan, koji je inače poduzetnik u Švedskoj i vlasnik male tvornice namještaja.

 

Kratko nakon toga donose još jednu važnu odluke, koja je mnogima bila čudna, no ne i njima. Mijenjaju švedska prezimena te uzimaju jedno prezime a ono je Buletić, kako se prezivao i Stefanov otac. -Želimo biti što je više moguće Hrvati, reći će nam Stefan i Ulrika. Od kako su kupili stan, dolaze u Labin svake godine i to najmanje triput godišnje. S njima su počeli dolaziti i njihovi prijatelji, te tako Buletići postaju začetnici stvaranja male švedske kolonije u Labinu.

Naime kratko nakon njih, malu kućicu također u starom gradu, kupuju Katarina Hultling i Anders Svanberg, poznati švedski televizijski par. Katarina je TV voditeljica i književnica, a Anders ravnatelj švedske nacionalne televizije. Tu je kod vas sve drugačije Ulrika nam govori kako je ovdje jednostavno sve drugačije. - Svaki naš dolazak je drugačiji, sve je kao u nekoj bajci. Izvrsna hrana, ljubaznost ljudi, kvaliteta usluge, predivno more, mnogo toga zanimljivoga za vidjeti u svakom kutu Istre, bili smo na Plitvičkim jezerima, Zadru, Šibeniku, ostalim dijelovima Hrvatske no Labin i Rabac su jednostavno drugačiji, raj na zemlji - govori Ulrika. - Proputovali smo jako puno, bili u Grčkoj, Španjolskoj, Turskoj, Italiji, ali sve je to nemjerljivo s ovim što ovdje možemo doživjeti - ističe.

 

Stefan nam priča da je njihova ljubav prema našim krajevima zarazila kćerke, Viktoriju i Sofiju, te je tako Sofija, prije četiri godine čak tražila posao u Rapcu, te namjeravala ostati živjeti ovdje. No bilo je teško, skoro nemoguće, jer tada Hrvatska nije bila članica EU.

Danas Sofia radi u zračnoj luci u Geteborgu. - Dolazimo tri do četiri puta godišnje. U Švedskoj radimo, da bi ovdje kod vas, a sad znamo reći i kod nas, trošili. No vrijedno je svake kune, jer nam to daje ono nešto što je teško opisati. Jednostavno život ovdje i u Švedskoj je nemjerljiv. Tamo nam ostaje rad, mrak, kuća, televizor, socijalnog života nema. Ljudi se ne druže, tako da niste ni svjesni koje bogatstvo posjedujete. Znam primanja su mala, kriza je, nema posla, no nije ni u Švedskoj sve tako bajno kako se prikazuje i želi prikazati- govori Stefan. Stefan i Ulrika nam govore, kako žele spomenuti i nešto što ih smeta, da ne bi sve bilo kao u nekoj bajci.

Smeta im svake godine sve teži pristup rabačkim plažama. - Zakinuti smo, ide se na ruku samo hotelskim gostima, oni su tretirani kao bogovi. Njima parkirališta, njima plaže, tako da svaki odlazak u Rabac osjećamo kao odlazak u neko osvajanje teritorije, te smo od toga odustali. Osjećamo to kao nepravdu i pitamo se tko to ima pravo kupiti more i pristupe njemu. Hotelski gosti privilegirani Razumijemo da je nekad bilo drugačije, ali zar zaista hotelski turisti, koji ljetuju jednom, za izuzetno niske cijene, a znamo da baš i nisu neki potrošači van pansiona moraju imati sve privilegije i pogodnosti. Nama to toliko i ne smeta, no svaka nova Švedska obitelj koja ovdje dođe prvi put, odmah to primijeti. Stoga odlazimo na kupanje u Prtlog kraj Labina ili u Ravni.

Osim toga Rabac nas svake godine podsjeća sve više na nekadašnju istočnu Njemačku, pun je rampi, ružno je to za vidjeti. Mislim i da se time gubi, jer mi Šveđani koji smo vezani za Labin, a ima nas tridesetak, slabo ili nikako ne idemo do Rapca, no valjda je tako nekome dobro.

 

I tako dokle vidimo da Rabac nazaduje, veseli nas da je obrnuto s Labinom, ovdje zapažamo za svakog dolaske nešto novo, gradi se, uređuje. Sviđa se nama i našoj maloj švedskoj koloniji, koja raste iz godine u godinu, poručili su nam na kraju Buletići. A da je to tako potvrdila nam je i Karmen Gajica iz gradske Turističke zajednice, koja nam je rekla, kako je broj boravaka Šveđana ove godine u odnosu na lani porastao za 70 posto. Adriano ŠĆULAC

 

 

turizam turisti šveđani rabac nekretnine labin