Vinozofija življenja: vino - lijek, moda, hobi, ljubav, novi statusni simbol

Vinozofija življenja: vino - lijek, moda, hobi, ljubav, novi statusni simbol

12.10.2008. // Glas Istre // Objavljeno u kategoriji Zabava

Nekada se koristio glagol - piti. Danas je puno poželjnije - kušati. Jer, dok je vino nekada smatrano prehrambenom namirnicom, danas se ono doživljava kao hobi, lijek, moda, ljubav, strast… kao novi statusni simbol. Slijedom toga trenda, dok s jedne strane tržišta većeg dijela svijeta, pa tako i Hrvatske, bilježe porast potražnje za kvalitetnim vinima, smanjuje se ukupna količina prodanih vina. Paradoksalno, to tržište praktično je u istovremenom porastu i stagnaciji. Zavisi o tome koji parametar uzimamo u obzir za analizu.


No vratimo se piću nasuprot kušanja. Nekada se dakle pilo da bi se zaboravilo ili prehranilo. Pilo se da bi se zaboravilo siromaštvo i sve što ono sa sobom donosi. Pilo se i u poljima, da se ugasi žeđ, ali i povrati snaga, baš kao da je riječ o pravom obroku. Danas je sve to povijest, ili dio segmenta društvene fenomenologije koja nije naša tema. Ovo je vrijeme wine lovera, ljubitelja vina. Tko su, dakle, ti novi ljubitelji, možda čak ispravnije - štovatelji vina.

 

Štovatelji vina

Profil je otprilike ovakav: pripadnik srednje i srednje visoke klase, nerijetko visokoobrazovan, na menadžerskoj poziciji ili nezavisni uposlenik, slobodni umjetnik ili neki sličan tip nepokorenog duha. Voli putovanja i društven je. Mjesečno kupuje devet boca (kvalitetnoga) vina, koje u prosjeku stoji osam eura za bocu. Za posebne prigode, međutim, za jednu bocu posebnijega vina rado izdvaja između 50 i 85 eura. O vinu rado i čita i razgovara. Barem je vino jedna tako podatna, a tako blaga, neutralna tema. Ima nekoliko dobrih knjiga o toj temi, a jedan od omiljenih poklona mu je, osim boce kakvog sjajnog vina, upis u kakvu školu ili barem vikend-tečaj sommelierstva.
Fenomen rasta kruga (pre)poznavatelja vina relativno je novijeg datuma. U većini čak i razvijenih europskih zemalja (izuzev Francuske, gdje je pop kultura vina stara više od pola stoljeća) vino je iz alkoholnog pića počelo prerastati u način življenja za širi krug ljudi tijekom osamdesetih i sredinom devedesetih godina protekloga stoljeća. Tako barem tvrdi Roberto Cipresso, winemaker odnosno enokonzultant s bogatom riznicom svjetskih enonagrada, koji je ostavio traga i u hrvatskoj enologiji, posebice kada su pelješka vina u pitanju.
Cipresso je autor knjige zgodnog naziva »Vinozofija«, u kojoj analizira mjesto i ulogu vina u suvremenome društvu.


- Vino je danas veći statusni simbol od mobitela i automobila. Mladi lavovi današnjega društva žele biti prepoznati ne samo po vinu koje naručuju u svojem omiljenom restoranu, nego i po istančanoj vinoteci, kojom se oni danas ponose na isti onaj iskren, pomalo dječački zaigran način na koji su se njihovi djedovi ponosili svojom kolekcijom knjiga. Ili pak kolekcijom leptira, izjavljuje, u povodu izlaska svoje nove knjige, Cipresso.
Ključ gotovo masovnog širenja »improviziranog sommelierstva« - kako Cipresso naziva ove nove ljubitelje vina - leži, tvrdi autor, u etiketi, koju, doduše, treba shvatiti u nešto širem smislu, kao vrlo pojednostavljen ključ iščitavanja vina.

Eno-Ikea, nova niša potrošača

Da bi se potaknuo razvoj nove niše potrošača - ljudi koji vole lijepo i dobro i za to su spremni izdvojiti više nego što je najnužnije, posebice ako ih netko odnjeguje u smjeru iznalaženja dodatne vrijednosti kulture življenja - osmišljavaju se načini da se kompleksna materija sommelierstva približi toj i takvoj, ali ipak široj publici.
Nešto poput listića s uputama za montažni namještaj. Svojevrsna eno-Ikea. Jer malo tko od tih vikend-kušača zna nešto više o geografskom podrijetlu ili sorti. Tek nešto više od imena i onih nekoliko asocijacija koje uz to idu. Pa ipak, kada u ruke uzme bocu i na etiketi pronađe ono što prepoznaje, i voli, ima osjećaj da je u kompleksnom svijetu sommelierskih tajni pronašao svoj put.


Svjetski trendovi uglavnom ne zaobilaze niti Hrvatsku, pa tako i u Lijepoj našoj svjedočimo o porastu interesa za vino kao fenomen, a ne ponajprije ili čak i isključivo kao alkoholni napitak. U Hrvatskoj se oduvijek pilo; uz spoj tradicije i odlične klimatske i geografske pogodnosti, Hrvatska i vino oduvijek su blisko povezani, premda se i po tom pitanju može tvrditi da nismo iskoristili sve potencijale.
U svijetu se govori o pet vinogradarskih zona, a one se kategoriziraju po broju sunčanih sati i temperaturi. Hrvatska ima svih pet zona, a peta, ona najsunčanija, počinje južno od Splita te završava južno od Dubrovnika, u Konavlima. Peta zona, koja se smatra idealnom za vinogradarstvo, uključuje i srednjodalmatinske otoke. Nju ima malo koja vinogradarska zemlja u svijetu, a nema je čak ni jedna Francuska, koja je vinogradarska tradicionalna velesila i prva po proizvodnji vina u svijetu. Unatoč upravo savršenim preduvjetima, Hrvatska se ne uspijeva smjestiti na značajnije mjesto na vinskoj karti svijeta. Analitičari kao glavne razloge navode loše gospodarenje poljoprivrednim poticajima i nedovoljan angažman države.

Možda rastuća svijest ljubitelja vina pomogne da se to promijeni i da se naših 130, što popisanih što nepopisanih, autohtonih sorti vinove loze na oko 57 tisuća (popisanih) hektara vinograda, koji čine tek oko 0,6 posto svjetskih površina, potpunije valorizira. Takvo što nadišlo bi čak i interese isključivo onih koji vino vole, jer vino je danas i zaštitni znak, jedan od pokretača turizma pa kroz to i gospodarstva u širem smislu.

 

Kultura slobode i traganja

O vinu kao filozofiji življenja i vinozofskim karakteristikama današnjice, posebice iz perspektive domaće stvarnosti, u ambijentu njezina Plavog podruma, koji svakim svojim kutkom, mirisom, nijansom i riječju svjedoči vinozofiju i neodoljivo mami na uživanje u životu, popričali smo i s vodećom hrvatskom sommelierkom Danielom Taribom Kramarić.


- Hrvatska zasigurno slijedi trend koji »piti više« pretvara u »kušati bolje«. Hrvatski sommelier klub osnovan je 1994. - usporedbe radi recimo tek da je onaj talijanski utemeljen 1969./70. - i zasigurno je pridonio podizanju svijesti publike koja je spremna otvoriti se iskustvu uživanja u vinu i svemu onome što to iskustvo okružuje: od vrhunske čaše, preko priče koja prožima trenutak susreta s vinom, do sljubljivanja s odgovarajućim jelom, po mogućnosti sve pod vodstvom nekoga tko je odnjegovao sommelierske vrline, kako prepoznavanja tako i pružanja ljepote doživljavanja vina kao poziva na traganja za elementima enokulture koje svaki pojedinac drukčije nalazi, prepoznaje i vrednuje. Osobno mi se čini da je jedan od problema sommelierstva u Hrvatskoj što je ono danas možda čak i primamljivije odnosno zanimljivije, uvjetno rečeno, laicima nego profesionalcima, kojima bi poznavanje kulture vina trebalo biti dijelom opisa posla.

 

Događa se tako da se na tečajeve koje organizira Hrvatski sommelier klub upisuju amateri najrazličitijih profila: od liječnika do menadžera, ali manje profesionalni restorateri. Prvi u potpunosti odgovaraju profilu »wine lovera« i predstavljaju dio naše stvarnosti koji slijedi globalni trend, drugi, nažalost, propuštaju prigodu da odgovore možda najvažnijem izazovu svoje profesije: da gostu ponude ono što traži i pomognu mu da u idućem susretu potraži, i svakako pronađe, nešto još bolje. To se u širem smislu pretvara u propuštanje prilike da se Hrvatska, kroz svoje eno-gastro posebnosti, kvalitetnije predstavi i u širem turističkom smislu, pa i na vinskoj karti svijeta, kroz svoje autohtone, izvan naših granica sasvim nepoznate sorte, istaknula je.

Upitana za savjet laicima koji iz ljubitelja vina žele izrasti u (pre)poznavatelje vina, ona nam u maniri vrhunske majstorice materije, koja je dovoljno mudra da shvati da je najbolji učitelj onaj koji se zna prilagoditi svojim učenicima, poručuje: »Poznavanje vina i sposobnost uživanja u njemu nije i ne može biti vikend-tečaj.

To je vještina, možda najbolje opisana kao spoj senzibiliteta, znanja i iskustva, ukratko - kao teorija koja se rađa iz prakse, da bi se u praksi kasnije ponovno verificirala i nadograđivala. Kušajte, ne bojte se novoga, ne zatvarajte se u okvire tradicije, nametnutih ili tek vrlo ograničenim iskustvom prepoznatih okvira. Voljeti samo bijela, ili samo crvena, ili samo vina koja prepoznajemo kao svojoj kulturi ili do sada upoznatome bliska, znači lišiti sebe mogućnosti rasta. Praksa kušanja i stjecanje (sa)znanja o objektivnim kriterijima koji su prepoznati i priznati u sommelierstu predstavljaju putokaz koji treba slijediti. U smislu kulture uživanja u vinu, takav početak predstavlja odškrinuta vrata. Kroz njih put vodi u traganje. Ono što mi se čini važnim istaknuti jest da to traganje ne smije niti u jednom trenutku postati robovanje modi, nametnutim kanonima ili nekoj sličnoj stezi. Jer, dok u sommelierstvu s jedne strane postoje već spomenuti objektivni kriteriji koji, primjerice, vina svrstavaju u određenu kategoriju, isto je tako činjenica da je svaka percepcija barem u jednom dijelu, a percepcija vina uvelike, svojevrsna umjetnost. A u umjetnosti nema apsolutne istine, pa u tom smislu i doživljaj vina ostaje istinskim doživljajem nadgradnje životnih ljepota tek kada u sebi nosi dovoljnu dozu slobode traganja, prepoznavanja i izražavanja, zaključuje Daniela Tariba Kramarić. Teško je zamisliti ljepši poziv u svijet vinozofije.

 

 

 

vino enologija sommelier hobi zanimljivosti filozofija hrana življenje zanimljivosti
Putujmo.net - portal za sve koji vole putovati