Vela Draga - Geomorfološki spomenik prirode
22.2.2008. // Glas Istre // Objavljeno u kategoriji Zabava
Krenete li za burovita dana u Velu Dragu, naći ćete se u zavjetrini okamenjene šume stijena, oblika obeliska, svijeća, tornjeva ili onoga što si sami zamislite. Vela Draga je impresivni kanjon, raj za planinare, penjače, ali i one koji samo žele odmoriti dušu i još se jednom uvjeriti u autentičnosti Božjeg stvaranja. Ovdje, nadomak tunelu Učka, pruža se prizor kakav nam samo priroda može podariti, te nije čudno da nosi naziv geomorfološkog spomenika prirode.
Izlet u Velu Dragu može biti poučan za učenike u nastavi geografije, kemije, biologije, a do kanjona vodi šumska stazica s nizom edukativnih ploča o nastanku vapnenačkih stijena, o životinjskom i biljnom svijetu Drage. Staza je duga šesto metara, a moguće ju je obići za 30-45 minuta, a onda nastupa onaj dio na koji se često odvaže poći penjači, planinari, istraživači…
Tako je to danas: Draga je u svoj svojoj ljepoti i začudnosti, u svom najdubljem dijelu gdje žive prašumske biljke i kud prolazi napuštena željeznička pruga, otvorena samo hrabrima i spretnima. »Od godine 1931. kada je legendarni alpinist Emilio Comici ispenjao u Velikom Tornju prvi alpinistički smjer, Vela Draga postala je poznato penjalište na kojem su mnogi hrvatski i talijanski alpinisti i sportski penjači stjecali dragocjeno iskustvo u penjanju. Vela Draga jedno je od najljepših penjališta u Hrvatskoj«, zapisano je na jednoj ploči uz stazu, a mene je zanimalo kako Vranjani, stanovnici najbližeg sela, doživljavaju svoju Dragu, kako su je doživljavali nekad, puno ranije, prije Comicija… onda kada je ona bila samo Vela Draga, Vranjska Draga…
Spustila sam se u malo simpatično selo Vranje u dolini, s dvije gostionice i kamenolomom u neposrednoj blizini i sela i zaštićenog krajolika Drage. Koliko kamenolom može biti nježan i blag ili Draga čvrsta da ostane nepoljuljana, neoštećena i lijepa kao oduvijek, nametnulo mi se pitanje. No, stručnjaci vjerojatno znaju.
Trava za ovce vadila se kliještima
Sunčan je dan. Pokoji traktor, stare kamene kuće (neke su i obnovljene), mačka na prozorčiću – uobičajeni prizor. Nigdje nikog, osim prolaznika u gostionici. Manje sam se usamljeno osjećala u Dragi, gdje se mogla, kako kažu, čuti tišina. No, simpatična mi je konobarica razbila nelagodu i uputila me kod Eda koji, kako vele njegovi susjedi, »ima kompjuter u glavi i zna sve«, dok su se oni sami počeli pozivati na knjigu »Lupoglavština i Boljunština« u kojoj sve lijepo piše.
Naravno, otišla sam kod Eda Perišića, rođenog Vranjanina, koji je godinama radio kao cestar u tunelu Učka. Kako to obično biva, svijet i selo i Vela Draga dobili su za mene novi smisao i značenje – u njih se uselio život. Vranja je prestala biti samo usputno svratište ili samo mjesto iz kojeg viri kamenolom, a Draga je prestala biti samo krajolik. Edo je nizao slike, doživljaje, mirise i okuse, dugogodišnje pravde i nepravde, mirenja i borbe za opstanak, godišnja doba, godine…
»Ovo je Vranja, a tamo gdje nema ploče, pored sela Baričevići gdje su puškarnice na litici, nalazi se Stara Vrana. Ako idemo još više unatrag, doći ćemo do toga da je život u Vrani započeo još prije dvanaest tisuća godina. Tako su ustanovili arheolozi u jednoj pećini na kraju Boljunskog polja«, počinje s pripovijedanjem naš domaćin. Vranja se nekad zvala Vrana i »nekada je u starini tu bilo puno zimskih ptica, najviše drozdova i vrana, i moglo ih se loviti na vreće«, veli Edo. Nije siguran je li selo po tome dobilo ime, ali je siguran da su do Učke dolazili vukovi pa je odatle Učka dobila ime Vučka, kako se nekad zvala. No, vrane se stvarno često spominju u narodnoj predaji Vranje: na primjer, kad bi se vrane »zakačile« za hrast, vrijeme se počelo mijenjati, ili kad bi vrane došle, počela bi bura.
Edo Perišić doista puno toga zna o ovom kraju, što iz roditeljskih priča, što iz susjedstva. Tako se, primjerice, sjeća kako su se kmeti iz Pikulići obogatili dok su čuvali ovce u gromači i našli zlatnike… Prisjeća se kako su zimi tjerali blago preko Drage jer nije bilo sijena, a djed mu je Josip pričao da je nekada, u vrijeme Austrije, bilo toliko puno ovaca, a tako malo trave da ju je trebalo hvatati kliještima. Nije bilo trave za ovce, ali je bilo puno obrađene zemlje, naročito vinograda i vina: plavac, šupljika, te bijeli torbijan. Radilo se i do 120 hektolitara vina.
Repa od 11 kilograma i kralj svih krumpira
- U Velu Dragu pod šoplji (stijenama) uvijek smo klatili kao djeca. Bio sam i u tim pećinama: u Škuroj peći, u Vešanskoj peći, u Pupičini, u Velikoj peći. Velika peć, to je nešto strašno veliko. Jednom smo išli hvatati golubove po tim pećima, bilo je ljeto i počela je kiša, sav sam se smočio i prehladio se, a mama me dobro zbog toga istukla. Neki su šoplji visoki i devedeset metara. Kod nasipa je mali šopalj. Jednom smo, dok smo čuvali krave, ušli za vlakom u tunel - jedva smo iz njega izašli jer nas je gušilo. Mogli smo poginuti. U blizini malog šoplja je kamenolom. Počeo je raditi još 1956. godine. Vela Draga je proglašena zaštićenim krajolikom 1963. godine, a geomorfološkim spomenikom prirode 1998. godine. Izrađivao se tucanik za prugu, priča Edo.
Uz Velu Dragu vezane su i razne legende. Edo priča da se 8. svibnja, ne zna koje godine, Draga na sve strane počela »izražavati, zavijati, rumpati«. Jedna se pećina zove Tatajska ili Lopovska jer su se u njoj skrivali lopovi koji su krali volove.
Zime su nekada bile jake, pune leda i snijega. Lijepo je bilo vidjeti Dragu s injem. Od djeda je slušao da su snijeg topili za ovce jer nije bilo bunara. On je šternu napravio tek 1924. godine. U to zimsko vrijeme u sjećanju mi je ostalo klizanje na lokvi, kalu.
Svakog se jutra moralo razbijati led da bi krave mogle piti, a do večeri bi se lokva opet zaledila.
Edo se sjeća i priče o djevojci koja se, možda, zvala Hajda. Ona je na svojim leđima iznijela raspelo bačeno ispod stare Vranje. Sjetio se i veselih »svirala« i plesova i djeda koji je bio vrstan pjevač. Kad sam ga pitala o hrani, spomenuo je jednu znamenitu repu od jedanaest kilograma koja je završila u Trstu i krumpira vlašić, kralja svih krumpira, jer se nije raspadao i imao je sve gušte, ali je nestao. A onda je počelo i iseljavanje. Puno je ljudi otišlo u Ameriku i Australiju, no još uvijek tu živi nešto manje od tisuću stanovnika kojima je njihova Draga sigurno najdraža.
Impresivne stijene i vapnenački stupovi
S impresivnim stijenama i vapnenačkim stupovima visokim i do sto metara te više od šezdeset uređenih penjačkih smjerova u ambijentu kanjona, Vela Draga predstavlja jedno od najljepših penjališta u Hrvatskoj.
Zbog negostoljubivih staništa za obitavanje ptica, siromašne vegetacije te nedostatka životinjskih vrsta za prehranu, tu žive samo četiri vrste ptica: vjetruša, divlji golub, ušara i modrokos, a orlovi samo prelijeću Dragu.U dnu Drage, gdje je nekada bio potok, čije korito i danas obiluje vlagom, nalaze se vrbe, topole, tise, bršljani i orhideje.
Vesna Fabris
Vela Draga Vranja Edo Peršić ćićarija geomorfologija spomenik prirode
