IAB 02
LC na Facebooku

Posjet istarskoj Himalaji, najvećoj planini poluotoka

Posjet istarskoj Himalaji, najvećoj planini poluotoka

6.2.2009. // Glas Istre // Objavljeno u kategoriji Zabava

Na najvišoj koti Istre u vrijeme našeg dolaska sunce je grijalo, no lagani povjetarac naviještao je novi snježni nalet. Unatoč suncu, ako istarskoj planini Učki krenete neopremljeni u susret, lako ćete »zaraditi« promrzline.
Vijugavom strmom cestom stiže se od ulaza u tunel Učka do Vele Učke, sela koje su Nijemci spalili do temelja u Drugom svjetskom ratu, ali preživjelo je, ponajviše zbog svog smještaja na prometnici koja Lupoglav povezuje s Veprincem, drevnoj poveznici Istre i Liburnije. U posljednjoj kući u selu susreli smo gospođu Zoricu Brubnjak, koja tu živi s obitelji.

 

Ratni ožiljci i zabačenost

- A dalje se ne more, jer ne čiste snijeg prema Maloj Učki. A i za kega će čistiti kad su tamo samo vikendaši, pa cestu očiste samo do nas, kaže vesela Zorica. Pitamo je kako se živi na Učki te što je s brdsko-planinskim statusom: »A znate kako je, svuda je teško. Pomalo se dela… A smo tili da se priključimo Općini Lupoglav, jer tu nemamo taj status, makar katastarski Vela Učka spada pod Pazin. Ma niš od tega ne bude, jer bi onda morali mijenjati županijske granice, a sada se čuje da će i Lupoglav zgubiti status«. Premda se Vela Učka nalazi sa zapadne strane planine, spada administrativno u Primorsko-goransku županiju, točnije u Grad Opatiju.
Inače, za Malu Učku skreće se udesno s glavne ceste nakon dva kilometra asfalta i kilometra makadama stiže u to selo vikendaša podno vrha Učke. Prije godinu i pol ondje smo upoznali obitelji Kukić i Maliki, međutim jedni su vikendaši, a drugi stočari koji se sele ovisno o sezoni pa je selo trenutno prazno. No, prisjećam se ugodnog razgovora koji sam lani o problemima najvišeg istarskog sela vodio s opatijskim vikendašem, umirovljenim pravnikom Dušanom Kukićem. Mala Učka nekad je brojala 130 stanovnika. Žitelji su se bavili uglavnom stočarstvom i kao glavni proizvod nudili ukusni ovčji sir, iako je u selu bilo i više vodenica te stupa. Godine 1944. i ovo su selo spalili nacifašistički okupatori, čemu svjedoči mjesna spomen-ploča, na kojoj piše da su tada izgorjele dvadeset i dvije kuće te čak četrdeset i pet gospodarskih zgrada. Ratni ožiljci i prvenstveno zabačenost razlog su što je naselje opustjelo šezdesetih godina prošlog stoljeća.

Dva zaselka – dvije uprave

Stara podjela ovog mjesta na dva dijela, Gorenje i Dolenje Selo, nekad se manifestirala tako da su se oni iz Gorenjeg Sela (još zvanog Pilati ili Brumnjaci) pokapali na groblju u Vranji, a oni iz Dolenjeg (Brubnjaci) u Mošćenicama. Danas se oba zaseoka, koje dijeli samo planinski potočić Studena, nalaze u Primorsko-goranskoj županiji. Gorenje Selo spada pod Grad Opatiju, a Dolenje u Općinu Mošćenička Draga. Navodno je tako zbog raspodjele planinskih izvora koji kvalitetnom vodom opskrbljuju naselja tih općina liburnijske Istre.

Paradoksalno, zbog pripadnosti primorskim općinama to najviše istarsko mjesto, koje se nalazi na 980 metara nadmorske visine, ne spada u brdsko-planinsko područje, dok primjerice nedaleko nizinsko Boljunsko polje, koje se nalazi u lupoglavskoj općini, spada. Zbog tih nepovoljnih okolnosti i želje za revitalizacijom, u Maloj i Veloj Učki ponekad se iskazuje želja za priključenjem Lupoglavu. Gruntovno gledano, Vela Učka i Gorenje Selo pripadaju pazinskom katastru, dok jedino Dolenje spada pod Mošćeničku Dragu, rekao mi je tada gospodin Kukić te kasnije potvrdili mještani Vele Učke. No, pustimo opustjela okna i portune maloučkarskih kuća, vratimo se Veloj Učki koja broji četrdesetak žitelja, jer tu život još buja.

- Imela san koze, a sad iman samo jenu. Znaš ča je, ono ča imaš svoje tega se drži, poručila nam je živopisna Marija Načinović zvana Marica, na koju smo naletjeli dok je lopatom čistila ostatke snijega s ceste, a negdje baš u to vrijeme selom je drvosječa proveo konje vodeći ih na pojilo k mjesnom izvoru. Na pitanje može li ga se fotografirati, u prolazu nam je uz smiješak bosanskim naglaskom dobacio: »Samo slikaj, nek' se vidi da još uvijek ima samaraša (samar - drveno sedlo, op. a.)«.

Zabranjeno fotografiranje

Poslijepodnevna hladnoća i led potjerali su nas dalje, prema vrhu Vojaku koji »konačno« opravdano nosi ime. Naime, postavljanjem radara prije godinu i pol usko područje oko repetitora postalo je vojno. Do vrha se stiže skretanjem prije restorana Dopolavoro, no ondje je znak zabrane prometovanja. Mogu proći samo djelatnici T-Coma, Odašiljača i veza, Parka prirode, Hrvatskih šuma i Grada Opatije te interventna vozila, a ondje je stoga i rampa. Prije dva se mjeseca moglo proći pa smo došavši na parkiralište izletišta Vojak, ispred radara, ugledali ploču s natpisom da je to vojno područje te da je pristup, osmatranje i fotografiranje zabranjeno. Obavijest je pisana na hrvatskom i pet stranih jezika. Ipak, ostaje nejasno kako se može kontrolirati promatranje objekta koji se nalazi na izletničkoj ruti. Usto, ako dođe poveća skupina japanskih turista ovu lokaciju ništa ne bi spasilo od fotografiranja. Navodno radar čuva nekolicina vojnih osoba, a dosad nisu zabilježene neprilike između »posade« i izletnika, kažu odgovorni u Parku prirode Učka te stanovnici Učke s kojima smo pričali. Objekt bi uskoro trebao biti fizički ograđen, ali će kretanje izvan ograde i dalje biti slobodno.

Ako unatoč svim zaprekama dođete do vidikovca na Vojaku, prepustite se prekrasnom pogledu: Kvarnerski zaljev, otoci Cres, Lošinj i Krk, riječka aglomeracija, vrhovi Ćićarije, u daljini talijanske Alpe (Dolomiti) pa prekrasna brdovita unutrašnja Istra te na kraju samo gorje Učka, koje seže preko vrha Sisol do Plominskog zaljeva. Pogled ide još dalje, sve do Kamenjaka i otočja Brijuni.
Krećemo dalje, prolazimo prijevoj Poklon s kojeg puca prekrasan pogled na Kvarnerski zaljev i otoke te se već spuštamo istočnim obroncima Učke prema bivšem Ininom odmaralištu, piknik-izletištu mnogih Istrana i Primoraca, koje već više od pet godina ne radi i zatvoreno je do daljnjega. No, tu pod stasitom zimzelenom planinskom vegetacijom istih tih pet godina u djelomičnoj izolaciji dane provodi Ivica Kovačević, zvani Čiko, čuvar i domar velebnog objekta u vlasništvu pazinske tvrtke Vladimir Gortan.

Čiko čuva odmaralište

- Ovdje ti je jebeno, drugog januara na -11 stupnjeva nestalo je struje. Stabla padnu na dalekovode i eto ti, a ja se grijem na struju, kaže Ivica, kojeg smo zatekli u odmaranju. Izoliran bez automobila, Ivica se opskrbio paletom prirodnih narodnih lijekova koji mu pomažu za boljke koje ga muče, a posebno peta. Ima tu gavez za brzo zarastanje ozljeda, kantarion za kožu, za vene ulje od borovica i rakije… Proučava različite tinkture trava i kaže da se na sebi uvjerio da djeluju.

 

Pomalo je osamljen otkad mu je uginuo pas pa sjetno kaže: »To je bio pismen pas, čuvar je to bio. Eh, kad su drugog maja bili Pazinci tu na pohodu, jedna mu je cura dala kost, a on ju je uzeo u usta, ponio na cestu i popišao se na nj. Dobro sam ga hranio, imao je 45 kila«. Kaže da svakakvih situacija bude: »Kada snijeg padne ovdje ti dođe na stotine Riječana, ne možeš ih potjerat', ali najgore kad dođu neki divljaci, polome table…«. Magla je ovdje česta i zna bit »da se ne vidi prst pred nosom«, a snijeg je u posljednjih pet godina dosegao najviše 70 centimetara visine, dok se ove godine zaustavio na 30 centimetara, svjedoči nam Ivica, inače dugogodišnji vrhunski ribolovac iz Pazina. Mota li se divljač štogod ovuda, pitamo ga, te kako mu je samome ovdje.


- Evo, tu srne prolaze, a ondje veprovi. Jednom sam lane, dva-tri dana staro, mogao uloviti, ali nisam htio… Dobar posao ne postoji. Čim nešto moraš, to ti je obaveza i nije ti draga, zaključio je dobri duh Učke, čuvar Ivica.
Premda smo se zaputili u toplije istarske krajeve, našoj pomalo zaboravljenoj istarskoj Himalaji zasigurno ćemo se vratiti, možda već i sljedećeg vikenda, na sanjkanje…

 

Zašto se ne može autom do Vojaka?

Čemu zabrana prometovanja vozilima do najvišeg vrha Istre, pitali smo glavnog nadzornika Parka prirode Učka Egona Vasilića. »Cesta do Vojaka je formalnopravno nepostojeća. Građena je šezdesetih godina prošlog stoljeća za potrebe odašiljača, ali potom nije ucrtana ni u katastar. S Gradom Opatijom i primorsko-goranskim ŽUC-om pokušavamo riješiti status ceste, ali zbog potrebne obnove i skupoće zimskog održavanja nitko ne želi preuzeti odgovornost. Stoga je cestom zabranjeno prometovati, a zimi se zbog opasnosti od poledice i snijega zatvara rampom«, rekao je Vasilić.


Voditelj tehničkog odsjeka Grada Opatije Raul Degano kaže da bi cestu trebalo rekonstruirati, izgraditi ugibališta da bi se vozila mogla mimoilaziti, postaviti nove odbojnike i rubnjake, asfaltirati je pa bi onda mogla biti otvorena za promet. Smatra da bi taj posao trebala pokrenuti ustanova Park prirode Učka, napraviti projekt te zatražiti od Grada Opatije i ostalih institucija sredstva za realizaciju. Dotle bi zbog opasnosti cesta morala biti zatvorena za promet, smatra Degano te dodaje da je prijelazno rješenje organiziranje autobusnog prijevoza na vrh Učke za izletnike.

učka izlet park prirode učka mala učka planina gora Istra Vojak vela učka