Obitelj Čendak iz Jelovica čuvari su stoljetne tradicije proizvodnje drvenog ugljena na Ćićariji
25.5.2008. // Glas Istre // Objavljeno u kategoriji Zabava
Miris pečenog mesa ili ribe s roštilja budi nepogrešiv osjećaj gladi, čak i kada siti izađemo u šetnju i nenadano nabasamo na roštilj ili gradele s kojih cvrči sočna hrana - sardele, odojci ili mlada janjetina, ćevapi, ražnjići, pljeskavice…
I dok se grilovi raznih veličina i oblika na svim turističkim punktovima po Istri već pripremaju za predstojeću sezonu, daleko od turističkih destinacija i razvikanih restorana, u vrletima Ćićarije, u sablasnoj tišini duboke crnogorične šume na tradicionalan način priprema se drveni ugljen, tzv. karbun, o čijoj proizvodnji, na posredan način, ovisi cjelokupna istarska turistička ponuda. Jer pravi se roštilj radi isključivo od drvenog ugljena dobivenog od bukovine u specijalno slaganim drvenim zdanjima, tzv. karbunicama, u kojima posloženo drvo postupkom sagorijevanja uz minimalno prisustvo zraka pougljeni u drveni ugljen.
Bukva je zakon
Nalazimo se u selu Jelovice na sjeveru Istre, malom planinskom mjestu okruženom gustim borovim šumama i proplancima Ćićarije, smještenom u općini Lanišće, uz cestu koja iz pet kilometara udaljenih Vodica kroz Jelovice vodi prema slovenskoj granici. Obitelj Čendak - mama Slavica i sinovi Aleksandar i Draženko - osim što vode gostionicu Lovac smještenu u blizini hrvatsko-slovenske granice, jedni su od rijetkih proizvođača drvenog ugljena u Istri.
- Po sezoni napravimo od dvije do tri karbunice, objašnjava nam Draženko, slažući ukrug rascijepana, metar dugačka drva. U prosjeku se za jednu karbunicu potroši četrdeset metara drva, saznajemo od domaćina. Najbolji drveni ugljen dobiva se od bukve, premda neki proizvođači koriste i topolu, ali kvaliteta takvog ugljena znatno je lošija.
- A što je to zapravo karbunica?, pitamo.
- Teško je to objasniti u paketu, sliježe ramenima naš sugovornik, uz čiju pomoć i demonstraciju slaganja prve ovogodišnje karbunice ipak uspijevamo dokučiti najvažnija pravila gradnje tog velikog drvenog zdanja. Visoka je, saznajemo, dva metra i sedamdeset centimetara, promjera pet metara. Kada se sva drvena građa posloži oko srca te neobične građevine zvonasta oblika, koja podsjeća na pagodu, s posebno složenim željeznim cijevima pri dnu kroz koje dolazi dostatna količina zraka ravno u srce posložene drvene mase, cijela se građevina pokriva lišćem ili travom i povrh svega nabija se zemlja.
Što je manje zraka između drva, to drvo više »fiša«
Ipak, prva faza gradnje ove neobične građevine je piljenje bukve u šumi. Četrdeset metara drva nije jednostavno prepiliti i dovući iz šume, nakon čega slijedi skraćivanje na metar dužine i kalanje na sitnije komade. Za kalanje braća Čendak koriste poseban traktorski priključak u obliku šiljka, kojim relativno brzo kalaju već ispiljena drva. Što su komadi sitniji, veća je kompaktnost posložene građe, odnosno manje zraka ostaje između poslaganih komada i drvo sporije sagorijeva, što je i cilj ovog složenog postupka.
- Što je manje zraka između drva, to drvo više »fiša«, klima glavom stariji brat Aleksandar slažući okomito drva.
- Brat i ja sami slažemo karbunicu. Da je optimalno vrijeme, da nema snijega i kiše, za složiti ju treba nam pet dana. A za 40 metara drva dovući iz šume, ispiliti i kalati treba najmanje deset dana, optimistično zaključuje Aleksandar.
- Najvažnije je reći da je cijela građevina složena od drva dužine jednoga metra. Jedino je kapa na vrhu od kraćeg drveta, dodaje Draženko. Karbunica se slaže poput indijanskog vigvama, odnosno šatora, saznajemo od braće.
A na prostranoj livadi u blizini sela, gdje je u tijeku demonstracija gradnje prve ovogodišnje karbunice, rastegnuta građa sitno kalane bukovine sve više poprima konture buduće građevine. Uokrug posloženi okomiti komadi, bukve metar dugi, okružuju središnji prostor u kojemu su postavljena dva željezna obruča promjera 25 centimetara, koji će, kada se sva građa posloži, biti srce karbunice, odnosno jedini preostali uzani prostor u kojemu će se nalaziti zrak. Jedan obruč stavlja se na visinu od 45 centimetara, a drugi na visinu 80 centimetara od zemlje. Obruči se fiksiraju s četiri kolca od bukve, a cijela se konstrukcija ojačava štapovima od lijeske.
- Na kraju ćemo žerjavku ili vatru baciti u taj kamin, da bi se zapalila karbunica. Žerjavku ćemo u srce staviti kroz vrh karbunice, znakovito se smiješi Draženko.
Kad god pogledaš karbunicu, ognja ni od nikade
- Kad god pogledaš karbunicu, ognja ni od nikade. Na primjer, peti dan kad to gori, ako storimo jenu škuljo da vidimo malo unutra, naići ćemo ili na karbun ili na drijevo. Ali, već nakon pol ure na tom mestu storija bi se oganj, drvo bi zgorelo i ostao bi pepeo, objašnjava Draženko opasnost od ulaska veće količine zraka u unutrašnjost karbunice koja je hermetički zatvorena i u koju zrak dolazi jedino kroz donji sustav cijevi. Prije željeznih cijevi, u podnožju cijele konstrukcije slagali su se mostići, odnosno rupe kroz koje je kontrolirano dolazio zrak u srce objekta. Danas se koriste isključivo željezne cijevi. Jednu karbunicu opslužuje zrakom petnaestak cijevi. Hermetički je zatvorena i zrak jedino dolazi kroz uske cijevi koje su posložene u podnožju, na razmaku od metar i pol.- To je modernije nego nekada prije kada su se mali kanali za zrak često zasipavali, zadovoljno veli Aleksandar.
I konačno, nakon cjelodnevnog prekrivanja neobične građevine lišćem i zemljom, Draženko iz pravca sela, s osmijehom od uha do uha, u karijoli dovozi veću količinu žara. Žar ubacuje u karbunicu s gornje strane, nakon čega se otvor hermetički zatvara posebnom kapom složenom od kraćih komada drva.
- Karbunica će sada gorjeti od 12 do 15 dana, obavještava nas Draženko spuštajući se s vrha drvene građevine iz koje neprimjetno izlazi tanak trag dima.
Karbunice se rade samo na proljeće, saznajemo od naših sugovornika, jer su u proljeće uvjeti idealni - kratke noći, duži dani, malo kiše i malo sunca. Ljeti je pretoplo i karbunica slabo gori jer je pritisak zraka prevelik.
- U proljeće gori 12 do 15 dana, a u kolovozu bi gorjela i 25 dana, objašnjava Draženko.
Noćna dežurstva
Nakon paljenja karbunice, nakratko smo se ponadali da je glavni dio posla iza nas i da su naši vrijedni domaćini konačno zaslužili duži odmor, ali mama Slavica uvjerava nas u suprotno, jer slijede ništa manje mukotrpna dežurstva. Kontrola vatre koja tinja u srcu karbunice prva tri dana nakon paljenja odvija se samo danju, ali već sljedećih dana obilaziti se mora i noću, u intervalima od sat vremena.- Ako je sagorijevanje loše, onda se oganj mora kontrolirati i noću, a ako je dobro, samo danju i to prva tri dana, a ja vodim računa da dečki naizmjenično obilaze karbunicu, kaže Slavica.
Obitelj Čendak jedan je od rijetkih proizvođača drvenog ugljena na Ćićariji. Na stari način »pod zemljom« karbunice se još rade samo u Brestu pod Učkom.
- Moj nono, otac i sada brat i ja delamo karbunice. Pol sela ih je prije delalo, a sad delamo samo mi. Nešto imamo svoje boške, nešto kupimo od prijatelja, suseda i to je to, zaključuje Draženko.
Drveni ugljen obitelj Čendak distribuira se u nekoliko hotela i restorana u Poreču, Rovinju i Umagu gdje ga koriste isključivo za roštilj. Naši ga domaćini prodaju na kilograme. Kila drvenog ugljena od bukve s PDV-om i dostavom košta točno šest kuna. Kameni ugljen karbon Ćićarija obitelj Čendak tradicija proizvodnja vatra