KRAPAN, NEKADAŠNJE RUDARSKO SREDIŠTE LABINŠĆINE, DANAS ZABORAVLJENO I ZAPUŠTENO MJESTO
4.1.2008. // Glas Istre // Objavljeno u kategoriji Zabava
Kad vam ljudi u već prometno izoliranoj i ekonomski posrnuloj Raši kažu da je prava tuga i kraj svijeta obližnje, ni dva kilometra udaljeno mjesto Krapan, nekad rudarsko središte Labinšćine, pitate se što vas to grozomorno ondje čeka.
A tamo nas srdačno dočekuju mještani, uza svo depresivno sivilo zapuštenih, divlje dograđenih ili srušenih zgrada, urušenih putova i kanala punog smeća. U Krapnu živi stotinjak ljudi, pretežito porijeklom iz Bosne. Većina otvoreno govori o svojoj nezavidnoj situaciji, a poneki, što zbog ponosa, što zbog generalno loše gospodarske situacije u zemlji, tvrde da im i nije tako loše.
Nimalo vedro ne zvuči Stanislav Horvat, ravnatelj osnovne škole u Raši, najmlađem istarskom gradu, dovršenom u studenom 1937. godine. Raša je, inače, izgrađena u svega 547 dana u dolini tik podno klanca u kojem je stiješnjen Krapan (pod Italijom Carpano).
- Od 105 djece koliko pohađa našu školu 20-ak ih je iz Krapna. Znate, njihovi roditelji nisu baš obrazovani i zato bi za tu djecu trebalo osigurati produženi ili cjelodnevni boravak. Školski program je složen i zahtjevan, traži dodatnu pomoć roditelja, a oni su za to često needucirani, kaže ravnatelj. I on je došljak, u Rašu je doselio daleke 1957., a rodom je iz okolice Maribora.
- Tko je mogao, kupio je stan ovdje u Raši, a gore u Krapnu je teška socijala, kaže nam jedna prodavačica u Raši te dodaje: »Nemaju ljudi ni ovdje u Raši posla pa idu u Italiju. A to vam je tako, kad nema posla, ima droge. Ljudi rade u građevini, neki su zaposleni u Istarskoj tvornici vapna, neki u cementari u Koromačnu, i tako…«
Već sam naš ulazak u mjesto bio je nadrealan. Vraćajući se iz Krapna prema Raši, uglađeniji stariji gospodin k'o iz topa podvikuje proročanskim glasom da »propada mjesto gdje je Hrvat i hrvatski pop«, i da su Bosanci gore u Krapnu manje-više dobri ljudi. Pitamo ga je li Talijan. Kao da nije čuo pitanje, mirno je nastavio svojim putem.
Nigdje traga rudarstvu
A na samom ulazu u mjesto, na adresi Krapan broj 1, nekad gospodarski ponos šireg kraja – tvornica alatnih strojeva Prvomajska. Zatvorena. Propala još u prošlom desetljeću. Nema nikog. Ni portira. Kakav hir sudbine. Prvomajska je nastala na mjestu nekadašnje Radionice za rudnike, koja je prije više od stotinu godina bila tehnološki razvijen pogon, a zbog čega su Krapan nastanjivali inženjeri. U tom zlatnom 19. stoljeću jedno je vrijeme vlasnik krapanskog rudnika bio i poznati bankar barun Rotschild, mjesto je imalo osnovnu školu na hrvatskom, talijanskom i njemačkom jeziku, više oštarija u kojima su polke znali zasvirati brojni Slovenci koji su u Krapan došli iz Trbovlja… Život je cvao na tisućama tona unosnog ugljena.Danas svega toga nema, pa ni reprezentativne zgrade, popularne »Pinke« koja se, kažu nam, urušila nakon požara prije 20-ak godina. Vremenom se urušilo još desetak kuća i zgrada. U biti, osim crkve svete Barbare, zaštitnice rudara, podignute 1905., te dva-tri zacementirana rudarska otvora, u Krapnu danas nema traga bogatoj rudarskoj povijesti. Sjaj ovog nekad urbanog i modernog gradića i središta - iz kojeg se rudarenje širilo na Vinež, Štrmac, Štalije, Bršicu, Rašu, Labin - može se vidjeti tek na fotografijama ili starim razglednicama u vrijednim, svježe objavljenim knjigama našeg kolege, novinara i publiciste Marijana Milevoja »Raša moje mladosti« i »Labinski album«, ili pak u monografiji labinskog povjesničara Tullija Vorana »Istarski ugljenokopi«.
Danas u Krapnu jedan talijanski ulagač zapošljava 10-ak ljudi u proizvodnji stolica, a u blizini se uzgajaju gljive u nekadašnjim rudarskim prostorima. I to je sve.
Sjete nas se kad treba platiti račune
Na najvišoj točki Krapna, u kompleksu prvog krapanskog okna »Pozzo Franz«, sačuvana je tek oveća »crvena zgrada« (kako su je nazivali stariji mještani), u kojoj živi 16 ljudi, dok je susjedna »bijela zgrada« urušena.- Zgrada je otpisana, iako plaćamo struju i vodu. Treba je renovirati, a i put je, kao što ste vidjeli, u lošem stanju i treba ga asfaltirati… A za posao je »snađi se kako znaš i umiješ«; ljudi uglavnom rade u građevini, govori nam Haziz Buljubašić.
Njegova susjeda Bahrija Okanović dodaje: »Kad smo tražili potvrdu o prebivalištu u Krapnu, u Općini Raša su nam rekli: 'Vi ste tu kao da vas nema'. A ovdje živimo 19 godina. Nemamo nikakva prava, sjete nas se jedino kad su izbori«. Ona ne radi, muž joj je odsutan, a dvoje djece su srednjoškolci. Bahrija tvrdi da je stanje bilo bolje kad je načelnik Raše bio Ranko Švraka, jer je asfaltirao put i postavio rasvjetu. Dio puta se u međuvremenu urušio.
U razgovor se uključuje susjeda Anka Krasnići. Iako vedra, »puca« u glavu: »Totalno smo zaboravljeni, i od Boga i od naroda. Ovdje sam 30 godina. Sjete nas se kad treba platiti račune«. Rastavljena je, čistačica je u Općinskom sudu u Labinu, ima tri sina i kćerku. Malo kasnije priznaje da njenoj kćerki, studentici u Rijeci, Općina Raša isplaćuje mjesečnu stipendiju od 600 kuna.
Loš glas o mještanima Krapna širi kanal pun njihovog smeća. Anka otvoreno priznaje: »Ružno je to što naši sumještani bacaju smeće u kanal. Sami sebi radimo smeće. Ako je kontejner pun, stavi vreću pored njega, ne bacaj u kanal«.
Ovdje je kuku lele
Naš je vodič kroz mjesto Branko Golub. Rođen je u Krapnu 1952., roditelji su mu pokojni, otac iz Bosne, majka Ukrajinka.- Otpisana je ova zgrada, ali smo otpisani i mi kao ljudi. Kad se ugasila Prvomajska, prestala je s radom i mjesna trgovina pa moramo po hranu u Rašu ili Labin, kaže Branko. Njegov brat Vladimir dodaje: »Krapan je sav otpisan i to odavno«. Za urušenu »bijelu zgradu« saznajemo da je napuštena 1972., kad rudari sele u Rašu. Kasnije je jedan veterinar u njoj uzgajao piliće, ali i taj je posao s vremenom propao.
Kanal je cijelim tokom prema Raši zaista uneređen i nije na čast mještanima. Oni se pravdaju malim brojem kontejnera, ali odmah ističu daleko veći problem.
- Ovdje je kuku lele. Najveći je problem fonja. Češće je puštaju ljeti, kad je toplo. Tada užasno smrdi. Svaki je načelnik dosad obećao da će sanirati kanal, ali do danas ništa, kaže Mišo, koji s obitelji već 22 godine živi u ponajvećoj mjesnoj zgradi, zajedno s još osam, devet obitelji. U toj je zgradi, zvanoj »Salomon«, u zlatna rudarska vremena Krapna bila škola i trgovina.
- Sjećam se kako je nekad kanal bio čist. Bilo je žaba, jegulja, nastavlja Branko, vodeći nas do sestara Radović, u kuću najstarijih mještanki Krapna.
Sa silnim životnim elanom dočekale su nas sestre Antonia i Pierina Radović, pod Italijom Radovi. Antonia je rođena u Krapnu 1919., a Pierina sedam godina kasnije. Nikad se nisu udavale. Pierina se prisjetila da je jednom prilikom u nekom arhivu vidjela dokument iz 1807., kad se karbon vadio pod Francuzima. To je bio dekret vicekralja Italije Eugena Napoleona u ime vladara Francuske Napoleona I. o izvozu kamenog ugljena iz ovog dijela Istre.
Nekad škola, vrtić, tri oštarije…
Inače, početak rudarenja na području Krapna, vađenje crne smole za premazivanje brodova, datira u prvu polovicu 17. stoljeća, a masovno vađenje ugljena događa se za Austro-Ugarske, potom i Italije. »Nakon 1945. gotovo svi Istrijani odlaze najviše u Italiju«, kaže Pierina.
- Nekad su ovdje bile dvije trgovine, tri oštarije, direkcija rudnika, petogodišnja osnovna škola, vrtić… Danas nema ništa, kaže Pierina, koja je 35 godina radila kao krojačica. Starija sestra Antonia ostala je u rodnoj kući cijeli život i nije se zapošljavala. »Ovaj je most blizu naše kuće star više od 300 godina, koliko se ovdje i vadio karbon«, dodaje Pierina. Pokazuje nam svoje školske crteže, a snimili smo i njenu prilično raritetnu diplomu, izdanu za Mussolinijeve vladavine.
- Otac Anton bio je kovač. Potkivao je konje koji su vukli rudarske vagonete, prije dolaska struje. Sada nas nitko ne posjećuje iz Općine, tek povremeno netko iz Crvenog križa.
Sestre se prisjećaju zgrade »Pinka«, od koje su sada ostale samo ruševine. Nasuprot nje, kažu one, nalazilo se sjedište karabinjera. I ta se zgrada, kao i desetak drugih, vremenom srušila. U blizini je bila trgovina, ali je zatvorena prije nekoliko godina. »Nije više išlo«, kaže susjed. Cijepa drva. Optimističan je: »Ma nije tako loše u Krapnu. Kao da drugi ne znam kako bolje žive«. Tvrdnja mu nije bez vraga. I sivo je i zapušteno, ali ljudi su otvoreni i vedri. Čudno. Skoro da je obrnuto s bogatima.
U rudniku ti stradaju bubrezi, kičma, kukovi…
Usred mjesta razgovaramo s tri bivša rudara – Fuadom Kešetovićem, Muhidom Delićem i Jusom Škrijeljom. Saznajemo da invalidska rudarska mirovina iznosi oko 1.800, a redovna mirovina oko 2.600 kuna. Zbog teških uvjeta rada imali su beneficirani staž. Pitamo ih zbog čega su rudari najčešće postajali invalidi.
- Unutra je puno vlage, velik propuh, voda koja stalno kaplje... Vremenom ti odlaze bubrezi, kičma, kukovi… sve živo. Sve je to na kraju deformisano, kaže Fuad.
Napisao Zoran ANGELESKI
Snimio Dejan ŠTIFANIĆ
Krapan Raša zapušteno mjesto bijeda rudarski gradić bivši rudari loš glas socijala zaborav bijeda putopis