Istarski i pulski doprinos počecima povijesti podmornica i podmorničarstva
15.4.2008. // Glas Istre // Objavljeno u kategoriji Zabava
Od 16. stoljeća, kad je tehničko znanje čovjekovo omogućilo prve, iako naivne, konstrukcije uređaja za plovidbu pod vodom, preko sredine 19. stoljeća kada su prve upotrebljive podmornice korištene u ratnim operacijama, pa preko dvaju svjetskih ratova 20. stoljeća kada su oružja iz podmorja postala standardnim dijelovima ratnih arsenala, pa sve do nuklearnog doba - podmornice i podmorničarstvo izazov su industrijske ere.
Nisu samo vojni stratezi, nego i mnogi civilni, mirnodopski inženjeri, konstruktori, strojari, izumitelji i usavršitelji materijala i navigacijskih sprava upleteni u razvitak podmorničarstva i podmornica, jedinog prometala koje u cjelokupnoj svojoj povijesti nikad nije imalo civilnu, nego samo vojnu svrhu (ne računajući batiskafe korištene u oceanografskim istraživanjima). U podmorničarstvu nadmetanje u tehnološkim poboljšanjima i dalje traje; iako su već jako moćne i opasne, još uvijek ima mnogo toga što podmornice ne mogu, pa ne čudi zainteresiranost SF pisaca za njih, od Julesa Vernea do Michaela Crichtona.
U svjetskoj povijesti razvoja podmornica i Istra, odnosno ponajviše Pula, ima svoju ulogu, u globalnim razmjerima možda malenu, ali nepobitnu i postojanu kroz skoro cijelo jedno stoljeće, tijekom kojeg su podmornice na Jadranu najdinamičniju ulogu odigrale u Prvom svjetskom ratu. Podaci u ovom tekstu crpljeni su iz izvrsne knjige Andreja Korbara Podmorničarstvo – 100 godina koju je nedavno objavio zagrebački nakladnik Laurana.
Podmornice s kotačima
Pulski Arsenal je za austrougarsku flotu počeo graditi podmornice još 1907., a sličnu je funkciju Pula imala i u državama koje su naslijedile propalu monarhiju. Austrougarska je mornarica na početku 20. stoljeća bila osma po veličini i snazi u svijetu, a Pula je od sredine 19. stoljeća ubrzano razvijana kao njena najvažnija ratna luka. Podmornice su logično odabrane za dalje jačanje flotine snage, iako su tada prvenstveno namijenjene obrani matičnih luka.
Godine 1906. austrougarska mornarica naručila je gradnju ukupno šest podmornica: dvije tipa simon lake građene su u Puli, dvije tipa holland u riječkom brodogradilištu u tvornici torpeda Whitehead, a dvije tipa germania u brodogradilištu Germaniawerft u Kielu. Izgradnja dva simon lakea u Puli dovršena je 1909., a u redovni sastav flote te su podmornice uvrštene 1911. Zanimljivo je da su podmornice simon lake imale i vanjske kotače za kretanje po morskom dnu!
Svih šest podmornica bazu je dobilo u luci na otoku Veli Brijun. Dok su služile austrougarskoj mornarici, prolazile su i kroz razna poboljšanja, dobivajući nove motore i naoružanje. U Puli izgrađene podmornice tipa simon lake korištene su isključivo za izobrazbu podmorničara, dok su ostale četiri sudjelovale i u ratnim operacijama.
Ljeto 1914. na Jadranu
Početkom Prvog svjetskog rata u Sredozemlju se zatekao znatan broj britanskih i francuskih ratnih brodova, a dogovorom zapadnih saveznika francuskoj je mornarici pripala zadaća blokiranja austrougarske mornarice u Jadranu. Uz brodovlje, austrougarska je flota u to doba imala spomenutih šest malih podmornica, no i Italija, koja je 1915. stupila u rat na strani Antante, imala je 20 obalnih podmornica. Ljeto 1914. na Jadranu je protjecalo u paničnom bijegu turista i civila putničkim brodovima, ali i postavljanju minskih polja pred pomorskim vojnim bazama. Upravo je u takvim okolnostima, naletjevši na podvodnu minu, 13. kolovoza 1914. potonuo prenatrpani putnički brod Baron Gautsch, zapadno od Brijuna. Tri dana kasnije flota Antante ulazi u Jadran (s brodovima dolaze i savezničke podmornice), s ciljem deblokade crnogorske obale i osvajanja Boke kotorske.
Francuski brodovi nisu postizali većih uspjeha, pa Francuzi u Jadran, sve do Pule, šalju svoju najbolju podmornicu Curie. Na ulazu u pulsku luku 20. prosinca 1914. Curie se zapetljala u žičane prepreke, pa ju je austrougarska obrana stala gađati topovima; no paljba je prestala kad su francuski podmorničari počeli napuštati plovilo, ali su otvorili ventile i sami potopili svoju podmornicu. U džepu jednog od zarobljenih francuskih časnika nađen je plan s koordinatama susreta podmornice Curie s ratnim brodom Jean Bart, pa je umjesto francuske na mjesto susreta pošla austrougarska podmornica SMU 12 (tek uvrštena u flotu kao sedma podmornica).
SMU 12 torpedom je oštetio francuski brod Jean Bart, koji je ipak uspio doploviti do Malte; ali ipak je to bila prva austrougarska pobjeda u podmorničkom ratu na Jadranu, tim veća jer je nekoliko mjeseci kasnije Curie podignuta s dna Pulskog zaljeva, obnovljena te uvrštena u flotu kao osma, ali najveća i najbolja austrougarska podmornica. Zanimljivo je da je nakon završetka Prvog svjetskog rata podmornica Curie, koja je pod austrougarskim zapovjedništvom dobila oznaku SMU 14, vraćena Francuskoj i služila je sve do 1928.
Bez podmorničkog plijena
Ohrabreni ovim uspjehom, austrougarski podmorničari iz Pule počinju krstariti cijelim Jadranom, zalazeći čak i južno od Otranta. Za jedne od tih patrola podmornica SMU 5 je u travnju 1915. u Otrantskim vratima potopila francuski ratni brod Leon Gambetta. No, nakon stupanja Italije u rat, u Jadran stižu nove britanske i francuske podmornice, ali i Njemačka šalje kao pomoć Austro-Ugarskoj šest malih podmornica, koje su željeznicom dopremljene u Pulu i sklopljene u Arsenalu. Kroz ljeto 1915. nove podmornice u blizini Venecije potapaju talijanski ratni brod i podmornicu.
Nijemci šalju u pomoć još dvije velike podmornice stacionirane u Boki kotorskoj i tijekom ljeta 1915. u Jadranu strada još nekoliko talijanskih brodova i podmornica. Kada su Talijani početkom kolovoza zauzeli Palagružu, koristeći u operaciji i podmornice, austrougarski je odgovor bio slanje SMU 5, koja je potopila talijansku podmornicu Nereide, i nakon samo 38 dana okupacije Talijani su Palagružu napustili kao nesigurnu bazu.
U nastavku rata Italija i Francuska povukle su veći dio brodovlja iz Jadrana, baš zbog gubitaka koje su im nanijele austrougarske podmornice. Budući da Austro-Ugarska nije na moru imala šanse sa svojim brodovima, naručene su nove podmornice koje su građene u Njemačkoj, željeznicom dopremane do Jadrana te sklapane u brodogradilištima u Puli i Rijeci. Naručeno je čak 30 novih podmornica, ali do kraja rata izgrađeno ih je »tek« 20-ak. U zadnje tri ratne godine njihov je učinak u Jadranu međutim bio zanemariv jer je – ponestalo ciljeva: ovdje skoro da više nije bilo Antantinih brodova. Zato su u potrazi za plijenom austrougarske i njemačke podmornice morale iz Jadrana izlaziti u Sredozemlje, potopivši do kraja rata više desetaka ratnih i nekoliko stotina trgovačkih brodova, postavivši tako »rekorde« neoborene ni u Drugom svjetskom ratu. No, osim brodova, stradale su i podmornice: u srpnju 1918. talijanska podmornica F12 potopila je austrougarsku SMU 20 u Tršćanskom zaljevu.
Pogoni u Uljaniku
Nakon burnih događaja u listopadu i studenom 1918., kada se raspadala Austro-Ugarska, a u Puli prelamala sudbina istočne obale Jadrana, sve podmornice iz sada već bivše austrougarske flote dopremljene su u Veneciju i tamo podijeljene između zapadnih saveznika. Nijemci su također povukli većinu svojih podmornica, a potopili one koje ne bi izdržale daleki put kući. Neke su stradale prolazeći Gibraltar, a svega 13 je doplovilo u Njemačku te nakon potpisivanja primirja predano Velikoj Britaniji.
Italija, koja je potom zagospodarila Istrom, za potrebe obrane svoje duge morske granice i afričkih kolonija nastavila je graditi i razvijati podmornice. Talijanske su podmornice aktivno sudjelovale i u Španjolskom građanskom ratu, potopivši 12 trgovačkih brodova. Pula za talijansku mornaricu nije imala isti značaj kao za austrougarsku; Talijani su na jugu istarskog poluotoka držali tek manju podmorničku bazu iz koje su podmornice bile angažirane u operacijama osvajanja Albanije i sjeverne Grčke. Na otoku Uljaniku su neposredno pred Drugi svjetski rat uređeni pogoni za održavanje podmornica i za smještaj najviše četiri do pet podmornica.
Sve do Pule su tijekom rata međutim dolazile britanske podmornice, pa je jedna od njih, Thorn, blizu Rta Kamenjak 30. siječnja 1942. potopila talijansku školsku podmornicu Medusa. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. tri talijanske podmornice iz pulske baze, Serpente, Mameli i Pisani, pridružile su se savezničkim snagama na Malti. Nakon nove promjene državno-teritorijalnog ustrojstva poslije Drugog svjetskog rata, Pula ponovno dobiva na važnosti kao podmornička baza, brodogradilište Uljanik uz brodove gradi i podmornice, i sljedećih 50-ak godina doba je uzleta ove grane pomorske tehnologije, s mnogim protagonistima koji su, kao i njihova sjećanja, još živi i aktivni, ali danas, kada Hrvatska nema ni podmornica ni podmorničkih baza, svoja znanja gotovo da nemaju kome prenijeti. Dio tog znanja i nasljeđa bit će očuvan kroz Društvo podmorničara, koje bi uskoro i u Istri trebalo dobiti svoj ogranak.
Najpoznatiji pulski podmornički zapovjednik
Jedan od heroja austrougarskog podmorničarstva bio je Georg Ritter von Trapp, najpoznatiji pulski podmornički zapovjednik. Rođeni Zadranin, ostavši u Prvom svjetskom ratu bez podmornice, kuće, mora, supruge, države i posla, sa sedmero glazbeno nadarene djece poslije rata nastupao je po cijeloj Europi. Nakon Anschlussa izgubio je i drugu domovinu, Austriju, pa je s obitelji pred nacistima pobjegao u Ameriku. Sudbina njegove obitelji ovjekovječena je u filmu Moje pjesme, moji snovi.
Stradali Pazinac
U cjelokupnoj povijesti podmorničarstva zabilježeno je oko 200 mirnodopskih podmorničkih nesreća. U Jadranu dogodila se jedna jedina, i to 6. kolovoza 1928. kada je nedaleko od Sv. Ivana na Pučini, ispred Rovinja, u sudaru s brodom stradala talijanska podmornica F-14. Poginulo je svih 27 članova posade, a prvo izvučeno mrtvo tijelo bilo je ono električara Giordana Ujčića iz Pazina.
Foto: Austrougarska podmornica u pulskoj luci 1911. godine
Povijest podmorničarstvo podmornice Pula Uljanik Austrougarska
