»29. novembar«
29.11.2007. // Glas Istre // Objavljeno u kategoriji Zabava
Posljednje dane studenog i prosinca u djetinjstvu sam uvijek vezivala za malo slobode. Tih dana, slaveći rođendan Juge, a potom i dolazak Nove, redovito sam na nekoliko dana ostajala sama u kući. Moji su te dane, kao i one oko Prvog maja, koristili za odmor i bijeg od kuće. Mama se najprije pripremala za sezonu, a poslije se od nje odmarala. Uspjela je uvjeriti i mene da mi je pametnije boraviti malo sama sa sobom negoli s njom i tatom vikend provesti u Poreču ili u Rapcu u koje se odlazilo gotovo pa redovito. Za vrijeme onih dužih odmora putovalo se Europom...
I dok nisam ni spoznala ljepotu ogrlice na špagi s ključem oko vrata, ona je postala dio garderobe i svakodnevice. To što mi je nešto metalno i ledeno bilo na koži bila je tek mala žrtva koju sam morala podnijeti ne bi li nakon svakog puta bivala nagrađena povratničkim/pokajničkim poklonima. U to sam se vrijeme najviše radovala polkilogramskim Tobleronima, okruglim žvakaćama svih boja nanizanim na lanac duži od metra i, dakako, nezaobilaznim lutkama - neke su bile prave Barbike, a druge nalik na bebe koje su istovremeno mogle plakati i piškiti... S vremenom sam počela praviti popise onoga što želim za ovaj ili onaj 29. novembar, Prvi maj, vrući srpanj ili kišoviti kolovoz, koje sam uglavnom provodila sama.
Ti su mi praznici, osim novostečene slobode, donosili i deblji džeparac. Hladnjak je uvijek ostajao pun, novac nisam trebala usmjeravati na kupovinu hrane pa je, logično, on već u prvim danima samovanja odlazio na neke bezvezne sitnice. No, jednom se nenadano jedan od praznika s tri produžio na deset dana.
- Novac je u lijevoj ladici. Volimo te!, bilo je posljednje što sam čula od mame preko telefona ne uspjevši joj javiti da sam i njega potrošila. Ipak, razloga za paniku nije bilo. Mama moje najbolje prijateljice uvijek je brinula o meni, a tu su bile i mnogobrojne kasice-prasice iz kojih sam pincetom vadila papirnate novčanice, a bjesomučnom trešnjom i kovanice. Skupila sam potrebno i otišla u trgovinu po ručak. A tamo - nenadano otkrivenje. Na polici sam pronašla »29. novembar«, četvrtaste konzerve koje je bilo potrebno tek potopiti u vodi i pustiti petnaest minuta da prokuhaju. Što god neki mislili, meni su bile odlične, bilo da se u njima nalazila punjena paprika, sarme ili ćufte u umaku od rajčica... Iz kreveta bih se digla jako kasno ili jako rano, snena i gladna nisam imala vremena grijati konzervu - samo bih je potopila u vruću vodu. Sljedeća tri dana skoro sam ispustila dušu.
Taj 29. novembar pretvorio se u katastrofu s povišenom temperaturom i bolovima u trbuhu. Moji su se vratili ranije. Mama je bila bijesna kao ris jer sam joj, vlastitom glupošću, prekinula odmor baš kad joj je bio najpotrebniji. Tata je šutio kao i uvijek. Krajičkom oka namignuo mi je i prvog jutra oporavka iz najboljeg opatijskog restorana, stare i dobre »Maje«, donio dva puta palačinke s orasima prelivene čokoladom. Tek godinama kasnije shvatila sam da se ni on nije veselio tim putovanjima... A ja, opet, baš kao i moja mama nekad, obožavam putovati, dok moj sin, radostan zbog našeg odlaska i nenadane slobode, bez beda nosi ključ oko vrata.
